ZALJUBLJENIK U HRVATSKU SLOBODU Na današnji dan ubijen hrvatski domoljub Bruno Bušić

ZALJUBLJENIK U HRVATSKU SLOBODU Na današnji dan ubijen hrvatski domoljub Bruno Bušić

Na današnji dan prije 43 godine Titovi krvnici ubili su Antu Brunu Bušića u Parizu. Godinama su ga uhodili, pratili, vrebali, eda bi 16. listopada 1978. godine ubili u dvorištu jedne zgrade u Parizu. U polumraku nekog haustora, prišuljao mu se mučki udbaški ubojica i pucao u potiljak. Tako je tragično skončao veliki umnik i zaljubljeniku u hrvatsku slobodu i državu Hrvatsku. Bio je tada duhovni vođa obespravljenih i prognanih Hrvata, koje su Titovi zločinci nazivali „neprijateljska emigracija“. Iza Brune ostali su antologijski tekstovi i eseji o hrvatskoj onodobnoj zbilji i srpskom i komunističkom zlosilju u strašnoj umjetnoj zlotvorini nazvanoj – Jugoslavija.

Smrti nekih hrvatskih ljudi bile su i ostale silno korisne za generacije koje su dolazile na svijet i u život. To se može reći za Radićevu i Bušićevu smrt, jer su prešli iz krvave stvarnosti u nemrlu uspomenu i legendu. Tko je čitao Bušićeve tekstove bio je oduševljen idejama i mislima o hrvatskoj zbilji, sadašnjosti i budućnosti. Otvarao je oči hrvatskim političkim slijepcima i bio u oku onima koji su bili kadri učiniti svako zlodjelo za opstanak partizanske i komunističke Jugoslavije, tamnice hrvatskog naroda. Gotovo svi njegovi zapisi i eseji bili su državotvorni, temeljiti, poučni, nadonosni i vidoviti .

Kad smo se u jesen 1975. godine našli u Frankfurtu: Bruno, Zlatko Markus i ja, Bruno je govorio da se ništa ne može promijeniti na starom kontinetu dok ne padne Berlinski zid. Kad taj zid sruše, doće nove konstalacije, nove samostalne države. Meni se to tada činilo da bulazni, a nisam mu protivuriječio, jer bi ga možda uvrijedio. U tom smislu je pisao i živio. Bio je uzor svima koji su čeznulio za slobodnom i neovisnom državom Hrvatskom.
Na kraju, ako kraja uopće ima, ovim hrvatskim političkim lutanjima bespućima povjesne zbiljnosti i virtualnosti, pročitajte pjesmu, koju sam napisao davne 1975. godine, nakon druženja sa imenjakom Antom iz Vinjana u jednom njemačkom gradu na rijeci Rajni. S nama dvojicom toga su dana sjedili, pili pivo i azbah, razgovarali; emigrant i blistav publicist iz Švedske Zlatko Markus i čudesni i teško shvaćani Mladen Schwartz. Toga dana sam popravo čuo za Franju Tuđmana. Dok smo pijuckali pivo i ljudikali, Bruno je kategorički tvrdio, kako se ne može ništa dogoditi, ni promijeniti na starom kontinetu i u svijetu, dok ne padne Berlinski zid. Kad padne nastat će nove konstalacije na starom kontinetu. Po njegovoj predviđanju, raspast će se Sovjetski savez, Jugoslavija i sve zemlje istočnog lagera, s onu stranu željezne zavjese. Doći će do stvaranja novih, slobodnih i demokratskih država na ruševinama socijalizma i komnizma. Kad to vrijeme dođe, ništa se neće događati bez Franje Tuđmana. Pitao sam ga, tko mu je taj Tuđman,a on je kazao da je radio s njim u Institutu za radnički pokret i da se taj čovjek priprema za stvaranje slobodne i nevisne države Hrvatske. Slušao sam ga s nevjericom i mislio u sebi, da priča gluposti. Onda je govorio što bi tada trebalo učiniti, kad to doba dođe, pa to Brunino umovanje i predviđanje, preraslo je kasnije u Lundu u teze kako stvarati slobodnu, samostalnu i demokratsku državu Hrvatsku. Tri mjesec prije Brunine pogibije u Parizu, u švedskom gradu Lundu održan je skup hrvatskih političkih prognanika, emigranata, pa su tako nastale teze, koje se u ukratko mogu svesti na: Nacinalno pomirenje Hrvata, ustaša i partizana, općehrvatsko jedinstvo, nadideološka borba za slobodu hrvatskog naroda, djelatna veza Domovine i izbjeglištva i razvoj i oslonac na vlastite snage.

Brunine misli i moje stopile su se u jedno, pa je tako, nastala ova pjesma, koja je silno zasmetala nekim mudrijašima, budalašima i podrepašima kad je objelodanjena u mojoj zbirki pjesama Kamenja knjiga. Ova pjesma u prozi godinama je čamila u ladici moga stola. Nije mi bilo na kraj pameti da će postat pomalo proročka i da zapravo govori o nama onakvim kakvi jesmo, a Bruno je mislio da ćemo kadli-tadli postat ono što nismo, jer to naše hrvatsko jastvo i katoličanstvo skupo nas je koštalo kroz protok vremena. Kad je Bruno govorio kako nas spasit od nas, ja sam mislio da priča gluposti. Ali, vrijeme je pokazalo da je bio u pravo. Njegova silna želja da se Hrvati pomire u prostoru i vremenu, meni se činila iluzijom. Međutim, obistinila se 1990. godine. Kao što se te iste godine obistinila zakletva papi Agatonu iz davne godine 670. Hrvati su jedini narod u katoličkom svijetu, koji je zakletvu smatrao svojom svetinjom i nje su se držali hrvatski vladari kroz stoljeća.

Kad sam Bruni govorio i Zlatku da će se obistinit zakletva papi Agatonu, oni su me čudno gledali i nisu mi vjerovali, kao što ja nisam njima vjerovao u pomirenje ustaša i partizana. Ipak se to dogodilo za moga života. Kakva šteta što to i Bruno nije doživio. On je govorio o pomirbi potomaka hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša. Što vrijeme ide dalje, Brunine misli postaju sve veće.

Tako je govorio Bruno Bušić

Frankfurt,1975
Da smo složni davno bi imali državu.
Biće i rodit će se slobodna Hrvatska
kad padne berlinski zid
kad se budu rušila komunistička carstva
kao kule od krvavih karata
Nema države bez krvavih gaća.
Pobit ćemo se za slobodu sa Srbima,
a možda s poturicama i našim izdajicama.
Teret rata podnijeti svi podjednako.
Kad se oslobodimo srpskog ropstva,
komunističkog mraka i zlosilja
i stvorimo konačno državu,
vidjet će se kako naši kradu.
Svatko nas je krao i potkradao,
oslobađao nas slobode i nade,
a najteže će biti kad nas naši budalaši
budu varali, lagali, krali i prodavali
raznim maherima i makro lopovima.
Navalit će na nas malene
velike svjetske ptice grabljivice.
Do neba i Boga dižem svoj glas
Kako tada nas spasiti od nas?’

Mišljenja iznesena u kolumnama ili otvorenim pismom (kritikama) osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Totalno HR.”

Piše: Ante Matić/ Foto: Totalno.hr arhiva

KATEGORIJE
OZNAKE
Podijeli

KOMENTARI