Ukrajina Zelenskog je stvarna, Putinova Ukrajina ne postoji!

“Da su stvari ispale kako je moja majka htjela, bio bih violinist”, rekao je Volodimir Zelenski u standup rutini u svojoj kasnonoćnoj estradi “Kvartal-95”. – Tako je, kao dobar židovski dječak svirao sam violinu kao klinac. To što je Zelenski dobar židovski dječak predstavlja problem za Vladimira Putina, koji je više puta optuživao Ukrajinu za fašizam, pa čak i antisemitizam.

Putinov jezik “fašizma”, “nacionalizma” i “nacizma” oživljava šibote iz sovjetskog doba koji sugeriraju ideologiju zaštite etničkih manjina, uključujući Židove, od opasnih oblika etnonacionalizma. Pa ipak, Rusija sada napada Ukrajinu koja ima jednu od najnižih stopa antisemitizma u Europi (prema nedavnim studijama Pew), raznoliku javnu sferu i židovskog predsjednika.

Nedosljednost između Putinovih optužbi i židovstva Zelenskog pomogla je da se razjasni duboko problematična pretpostavka za trenutnu invaziju na Ukrajinu: Rusija tvrdi da pokušava “denacificirati” zemlju koja tijekom proteklog desetljeća nije postala više etnonacionalistička , ali manje. U tom procesu, Moskva je razotkrila vlastitu desničarsku nacionalističku agendu i svoju distancu od antifašizma, pa čak i antikolonijalizma koji je možda predstavljala u različitim točkama tijekom sovjetskog razdoblja.

Putinova upotreba izraza “nacionalizam” izaziva poznatu sovjetsku optužbu u kojoj djela samoopredjeljenja prijete moći i središnjoj poziciji Moskve. No ono što je Kremljov narativ pokušao zanijekati jest činjenica da su mnogi Ukrajinci prerasli zastarjelo shvaćanje identiteta, koje se oslanja na monolitno etničko shvaćanje jednog ukrajinskog naroda koji dijeli jezik, povijest i vjerske tradicije.

Ukrajinci su sve više krenuli prema građanskom shvaćanju ukrajinskog identiteta, usredotočenom na državljanstvo, a ne na roditeljstvo. Uspon Zelenskog na mjesto predsjednika, kao sekularnog Židova koji govori ruski, živi je dokaz ove promjene prema pluralističkom ukrajinskom identitetu. Činjenica da etnički Židov sada stručno zapovijeda ratom iz opkoljenog Kijeva učinila se nekima izvan Ukrajine ironičnom, jer povijest etničkih odnosa u Ukrajini uključuje strašne epizode antižidovskih pogroma. Ali Židovi već dugo igraju pozitivne uloge u Ukrajini.

Štoviše, uvjerljiva pobjeda Zelenskog 2019. došla je u vrijeme otvorenog razgovora u ukrajinskom društvu o njegovoj raznolikosti i ispravljanju prošlih nepravdi. Tijekom proteklih nekoliko godina, nova ukrajinska umjetnost i književnost istraživala je teme holokausta i višestrukog raseljavanja Tatara; vlada je krenula u zaštitu domorodačkih kultura, a kabinet ministara raspravljao je o legalizaciji istospolnog građanskog partnerstva.

Sam Zelensky ne samo da je utjelovio ukrajinsku staloženost pod pritiskom (on je, uostalom, zabavljač koji je pobijedio u ukrajinskom “Plesu sa zvijezdama” i koji je na ukrajinskom nazvao glas Medvjeda Paddingtona), već je također podsjetio svijet da je Ukrajina daleko od Budući da je puna nacista, kao što Putin tvrdi da jest, postalo je više dobrodošlo vjerskim manjinama i ujedinjenije u odnosu na zemljopisne i jezične podjele nego prije deset godina.

Kada su ruski tenkovi u veljači prešli granicu, navodno da bi zaštitili Ukrajince koji govore ruski, Zelenski se obratio građanima Rusije na njihovom zajedničkom materinjem jeziku: “Ukrajinski narod je već slobodan”. Dana 1. ožujka, nakon višestrukih raketnih udara, uključujući smrtonosni raketni napad u blizini mjesta gdje se ubija u Holokaustu Babinog Jara, Zelenski je na svoju Facebook stranicu objavio video-adresu na ukrajinskom jeziku, popraćenu prijevodom na hebrejski.

Promjena ukrajinskog identiteta

Ukrajinski politolog Volodymyr Kulyk datira prelazak s zasnivanja ukrajinskog identiteta na državljanstvu, a ne na krvnoj liniji, na prosvjede na Majdanu 2013-14. i rusku vojnu intervenciju na Krimu, primjećujući da su ti događaji “donijeli zamjetnu promjenu u etnonacionalnim identitetima , jer su mnogi ljudi osjećali i jaču privrženost Ukrajini i jaču otuđenost od Rusije.”

Ovo građansko razumijevanje ukrajinskog identiteta predstavlja važnu evoluciju od sovjetskih definicija etnonacionalnih skupina. Sovjetski Savez je možda postavio ideološke zahtjeve za marksistički internacionalizam i antikolonijalizam, ali zapravo je sovjetska politika često zabijala klin između pripadnika različitih etničkih skupina.

Sovjetski Ukrajinci, Židovi i Rusi smatrani su pripadnicima zasebnih etničkih kategorija, a ti su identiteti upisani u njihove putovnice. Kao rezultat toga, etnonacionalna razlika ostala je važna paradigma za mnoge Ukrajince u godinama neposredno nakon neovisnosti 1991.

Bivši predsjednik Viktor Juščenko dodijelio je titulu “Heroja Ukrajine” ukrajinskom nacionalističkom vođi Stepanu Banderi, koji je 1940-ih surađivao s nacistima u borbi protiv sovjetske države. Dok su neki cijenili priznanje povijesne borbe protiv Moskve, mnogi su kritizirali posmrtni zagrljaj Bandere kao fatalnu političku pogrešnu procjenu.

Čak se i Petro Porošenko, koji je vodio Ukrajinu tijekom teških godina nakon “Revolucije dostojanstva” na Majdanu 2013.-2014., kandidirao za ponovni izbor na platformi “vojska, jezik, vjera”. To što je sekularni Židov koji govori ruski s industrijskog istoka pobijedio aktualnog Porošenka 2019. sugerira da je većina Ukrajinaca željela ujedinjeniji narativ. Zelenski, koji je govorio protiv Putinove invazije i obrane kulture na ruskom jeziku 2014., bio je glas protiv ukrajinskog etnonacionalizma i ruskog neoimperijalnog nacionalizma.

Novi umjetnički i politički napori

Građanska energija koja je proizašla iz prosvjeda na Majdanu također je dovela do novih umjetničkih i političkih napora da se priznaju višestruki ukrajinski jezici i religije, kao i traume pojedinih grupa iz prošlosti. Ukrajinci koji nisu Židovi prihvatili su židovsku povijest kao dio ukrajinske priče.

Pjesnikinja Marianna Kiyanovska iz Lavova objavila je upečatljivu knjigu o masakru u Babinom Jaru 2017. godine. Redatelj Sergej Loznica objavio je 2021. kontroverzni film o Babinom Jaru koji je provokativno predstavio nacistički pokolj Židova u Kijevu uz rubni ukrajinski nacionalistički pokret zapadni grad Lavov.

Iako je film izazvao mnogo kritika jer je potencijalno otišao predaleko u povezivanju ukrajinskog nacionalizma s nacizmom, činjenica da je prikazan i raspravljen film kritičan ukrajinskog nacionalizma govori o općoj otvorenosti Ukrajine za upuštanje u teške razgovore o povijesti.

Tatarska pjevačica El’vira Sarykhalil surađivala je s ukrajinskom hip-hop skupinom TNMK kako bi podigla svijest o raseljenim krimskim Tatarima. Mustafa Nayyem, afganistansko-ukrajinski novinar, bio je jedan od prvih organizatora Majdana, a kasnije je postao zamjenik ministra za infrastrukturu.

Književnost na ruskom jeziku već dugo uspijeva u Ukrajini; čak i kad je izbio rat u Donbasu 2014., romanopisci poput Andreja Kurkova i pjesnici poput Ije Kive i Borisa Hersonskog napisali su snažne književne optužnice o ruskoj okupaciji Krima i vojnom angažmanu u Donbasu na ruskom jeziku.

Parlament je 1. srpnja 2021. usvojio Zelenskijev zakon “O autohtonim narodima Ukrajine”, kojim je dodijeljena posebna zaštita kulturnoj baštini i jeziku krimskih Tatara, kao i dvjema krimskim turskim judaističkim skupinama – Krimčacima i Karaitima. Ove rasprave o multietničnosti nisu lake niti savršene. Ali zajednički napor da se prizna višestruka povijest Ukrajine pomogao je definiranju pluralističke vizije ukrajinskog društva.

Putin je pogrešno pucao?

Kako su Ukrajinci različitog porijekla prihvatili građansko razumijevanje svog identiteta, predstavnici Kremlja su udvostručili etnonacionalne kategorije kako bi opisali Ukrajinu i samog Zelenskog. Zelenskijev zakon o “autohtonim narodima” razbjesnio je Putina, koji ga je usporedio s Hitlerovim rasnim zakonima zbog isključivanja posebne zaštite jezika i kulture govornika ruskog. Naime, prijedlog zakona, koji je usklađen s deklaracijom Ujedinjenih naroda o autohtonim narodima, izostavlja skupine čiji identitet odražava postojeća država, uključujući Ukrajince.
– Što je s ljudima miješane krvi? pitao je Putin na ruskoj televiziji nakon što je prijedlog zakona predstavljen. “Sam Zelensky je etnički Židov, možda ima miješanu krv.” Putinova apsurdna zbrka očuvanja autohtone kulture s rasnim zakonima dio je šireg (i jednako nedosljednog) narativa koji je on kultivirao kako bi izjednačio ukrajinsku vladu s nacizmom i govornike ruskog s nacističkim žrtvama.

U dugom članku objavljenom na web stranici Kremlja u srpnju 2021. Putin je ustvrdio da su Rusi i Ukrajinci jedan narod, nasljednici drevne Rusije, sa zajedničkim jezikom i religijom. Putin izjavljuje da je Ukrajina sovjetski konstrukt, te da odbacivanjem Rusije Ukrajinci “pokušavaju stvoriti etnički čistu državu”. On uspoređuje proturusko raspoloženje Ukrajine s “oružjem za masovno uništenje”. Dokument, čitan unatrag, bio je objava rata.

Ako takva ideološka retorika može biti oružje, Putin je pogrešno pucao. U Putinovom članku od 12. srpnja napisao je: “Naš odnos se prenosi s koljena na koljeno. On je u srcima, u sjećanju ljudi koji žive u modernoj Rusiji i Ukrajini, u krvnim vezama koje ujedinjuju milijune naših obitelji.”

Malo tko u svijetu može ozbiljno shvatiti ovo drakonsko inzistiranje na važnosti “krvnih veza” nakon ruskog bombardiranja ukrajinskih bolnica, sveučilišnih zgrada i kazališta, izazivajući posebno nasilje u većinski ruskim gradovima Harkovu, Mikolajevu i Mariupolju. Jedinstvo Ukrajinaca u obrani svoje zemlje i prosvjedu protiv invazije bilo je inspirativno.

Ukrajinci su odabrali neizvjesnu budućnost

No, uz užasne ljudske žrtve, ukrajinsko prihvaćanje raznolikog građanskog identiteta moglo bi biti na kocki kako rat napreduje. Ako Putin uspije ponovno osmisliti Ukrajinu prema vlastitoj slici, ukrajinski javni diskurs, koji je postao nijansiraniji i otvoreniji tijekom proteklog desetljeća, mogao bi nazadovati u onu vrstu nacionalističke retorike kojoj se uspio oduprijeti tijekom rata u Donbasu.

Invazija i vojna snaga koja joj je prethodila, razumljivo je, izazvala snažno antirusko raspoloženje među Ukrajincima. To je već stvorilo neke podjele unutar ukrajinske kulturne sfere. U siječnju je vlada donijela zakon kojim je ukrajinski službeni jezik u javnim prostorima.

Iako ovaj zakon ne ograničava beletrističku književnost na ruskom, romanopisac na ruskom jeziku Andrej Kurkov napisao mi je da je “ruski jezik gotovo službeno u Ukrajini sada ‘jezik neprijatelja'”, objavili su neki pisci na ruskom jeziku na društvenim mrežama. njihova namjera prelaska na ukrajinski. Kurkov je razradio: “Koristit ću svoj ruski za svoje romane, ali nefikciju sada pišem uglavnom na ukrajinskom.”

U ožujku 2022. Sergej Loznitsa, koji je izazvao kontroverzu svojim filmom o Babinom Jaru, otpušten je s Nacionalne filmske akademije zbog svoje podrške prikazivanju filmova onih ruskih filmaša koji su govorili protiv Putinove invazije na Ukrajinu. Zelenski je, sa svoje strane, nastavio skreći pozornost na toleranciju i otvorenost Ukrajine, za razliku od Rusije, obećavajući ruskim vojnicima, na primjer, da će ih se, ako prebjegnu, tretirati “kao ljudi, pristojno”.

Prije nego što je postao predsjednik, Zelensky je kreirao i glumio u TV emisiji “Sluga naroda” o srednjoškolskom profesoru Holoborodku, koji je slučajno izabran za predsjednika Ukrajine. U jednoj potresnoj epizodi Holoborodko halucinira razgovor s Ivanom Groznim, carem iz 16. stoljeća koji je, među svojim brojnim djelima, ubio svog sina i očistio njegovu opoziciju. “Mi smo Slaveni! Mi smo jedne krvi!” Car mu kaže. Holoborodko se ne slaže. “Vi idite jednim putem, a mi ćemo ići drugim. Srest ćemo se opet za 300 godina.”

U posljednjem desetljeću Ukrajinci su birali neizvjesnu budućnost umjesto mita o veličini prošlosti utemeljenoj na krvnim vezama. Time je zemlja prestala biti čitljiva Putinu i Rusima koji ga podržavaju. Moramo se nadati da Ukrajina može izaći iz sadašnjeg rata s obnovljenim optimizmom u pogledu svoje budućnosti kao demokratskog društva, da će nastaviti izbjegavati zamke nacionalizma koje je Rusija silno pokušavala probuditi u njoj.

Izvor/ CNN/ Mišljenje Amelije Glaser/ Foto: Ilustracija