Tko su obavještajne agencije i što ih čini različitim od drugih pružatelja sigurnosti?

Koliko trebamo imati povjerenja u institucije? Ne previše, osim u vojsku, policiju i obavještajne agencije. Naime, kad pričamo o obavještajcima onda moramo naglasiti da su obavještajne agencije odgovorne za osiguravanje kreatora politike i političkih ovlasti s najtočnijim, pravovremenim i najvjerodostojnijim mogućim informacijama za osnovu donošenja odluka u vladi. Kako bi ispunili ovu misiju, koriste obje javno dostupne informacije i informacije koje su možda tajno prikupili. Tajni aspekti obavještajnog posla obično privlači najviše pažnje, ali javne ili “otvorene” informacije jesu sve važniji izvor informacija. I javno i tajno prikupljanje informacija oslanja se na ljudske i tehnološke izvore, uključujući informacije prikupljene online i od presretnutih komunikacija, ali različite agencije obično se specijaliziraju za različite vrste prikupljanja obavještajnih podataka: na primjer, “signali” obavještajni podaci fokusiraju se na presretanje komunikacija putem tehnoloških sredstava, dok prikupljanje “ljudskih” obavještajnih podataka fokusira se na međuljudske kontakte i zahtijeva vrlo različite vještine. Bez obzira na to kako se dobivaju informacije, najvažniji, resursno intenzivan i izazovan posao obavještajnih agencija analizira prikupljene informacije kako bi se došlo do vjerodostojnih procjena. Informacija postaje obavještajna tek kada prođe kroz proces analize koja mjeri njezinu pouzdanost, stavlja je u širi kontekst i daje osnovu za predviđanje i, u konačnici, djelovanje.

Obavještajne agencije često su specijalizirane za određeno područje sigurnosti, kao što su prijetnje koje potječu iz stranih izvora, prijetnje domaćoj sigurnosti ili obavještajni podatci relevantni za vojne akcije, kriminalnih aktivnosti ili financijskih zločina. Obavještajne agencije koje su preblizu političke moći mogu vršiti neprikladan utjecaj na političke odluke, tako da većina demokracija podijeli različite obavještajne funkcije između nekoliko različitih agencija kako bi se izbjegli problemi. Posjedovanje nekoliko obavještajnih agencija pomaže u održavanju zdrave udaljenosti od političke moći tako da je prikupljanje obavještajnih podataka potaknuto potrebama kreiranja politike ali ne i politički interesi kreatora politike. U nekim slučajevima, državnu obavještajnu službu i koordinaciju obavlja jedna nacionalna agencija, jer se te funkcije centraliziraju u jednu agenciju te štedi resurse i promiče dijeljenje informacija u tematskim domenama.

Gdje obavještajne agencije služe javnom interesu u okviru poštivanja vladavina prava i ljudska prava, obavljaju funkcije bitne za mir i demokraciju, kao što je pružanje informacija koje mogu pomoći u rješavanju ili sprječavanju eskalacije sukoba, identificiranje potencijalnih prijetnji javnosti i naciji prije nego što postanu nasilne, i pružanje strateških procjena koje podupiru najbolje moguće odluke o nacionalnim sigurnosnim politikama. Ipak, na mnogim mjestima, a posebno u nedemokratskim državama obavještajne agencije funkcioniraju kao opasna tajna policija koju kontroliraju politički interesi. Oni mogu širiti dezinformacije i nekažnjeno vršiti nasilna zlostavljanja stanovništva i interese tadašnje vlade umjesto javnosti i nacije. U ovom slučaju, prikupljanje obavještajnih podataka često je centralizirano unutar jedne obavještajne agencije, što može biti mjesto moći i kontrole nad drugim sigurnosnim akterima uključujući policiju i Oružane snage.

Legalno i legitimno?

Izvještavanje sigurnosnog sektora s fokusom na obavještajne agencije je teško jer samo njihovo postojanje, njihovo unutarnje djelovanje i velik dio njihovog utjecaja (pozitivan ili negativan) mogu biti skriveni od javnosti. Ipak, u demokratskim kontekstima te norme jesu promjene i obavještajne agencije u demokracijama sada su obično dobro usidrene u pravne okvire koje su dogovorili parlamenti (ne izvršnim dekretom), a sve više podložan demokratskom nadzoru od strane parlamentarnih i pravosudnih vlasti. U tom slučaju bi se moglo raditi o nenamjernom propustu ili tradiciji, a ne o namjerom pokušati zaštititi agencije od nadzora. Pravni temelji za obavještajne agencije u demokraciji trebale bi biti ovlaštene zakonima parlamenta, a ne izvršne ili predsjedničkim dekretima kako bi se osiguralo da obavještajne agencije nisu u opasnosti od političkog uplitanja a radi demokratskog legitimiteta.

Međunarodne suradnje u obavještajnoj djelatnosti također podliježu nacionalnoj pravnoj kontroli i nadzoru, uključujući i parlamentarni nadzor i odobrenje. Kako bi se uravnotežila potreba za demokratskim nadzorom s legitimnom potrebom za tajnost obavještajnih agencija, parlamentarnih vlasti (često specijaliziranih odbora) a osnivaju se posebni sudovi sa sigurnosnom provjerom i zaštitom koja im to dopušta pregledati rad obavještajnih agencija i u nekim slučajevima ovlastiti određene aktivnosti. Ove odredbe stvaraju zatvoreni sustav u kojem mogu biti obavještajni dužnosnici odgovornim parlamentarnim vlastima i aspektima obavještajnih operacija te mogu biti podvrgnuti parlamentarnoj i sudskoj reviziji bez ugrožavanja operativne sigurnosti.

Pristup informacijama o sadržaju takvog sustava vjerojatno će biti ograničen za novinare, već uvjeti po kojima takav sustav funkcionira i ocjene je li sposoban za namjene, mogu i trebaju biti javno dostupne.

Čuvanje previše tajni?

Rad obavještajnih agencija nužno je često tajan i s dobrim razlogom. Ipak, postoji tendencija korištenja opravdanja nacionalne sigurnosti za klasifikaciju više informacija nego što je potrebno. Obavještajne agencije koje obavljaju misiju za javnost i nacionalne sigurnosti korištenjem javnih resursa i u mogućem kršenju temeljnih prava imaju etičku odgovornost da budu odgovorni za svoje djelovanje u istom kao i svaka druga javna služba, čak i ako je njihov rad tajan. Zakoni o klasifikaciji bi trebali donijeti jasne smjernice o tome što se može legitimno klasificirati, na kojoj razini i kakav će biti pristup. To bi također trebalo uključivati ​​vremensku traku za deklasifikaciju informacija nakon što vrijeme prođe te učiniti tajnost nevažnom. Prisutnost povjerljivih podataka u dokumentu ne bi trebalo nužno biti razlog za ograničenje javnog pristupa i treba postojati proces i standardi za redigiranje osjetljivih informacija kako bi se mogle učiniti dostupnijim.

Poštivanje zakona?

U demokratskom okruženju, obavještajne agencije nemaju provođenje zakona ovlasti i nemaju ovlasti kršiti zakon u redovnom tijeku svojih dužnosti: aspekti prikupljanja obavještajnih podataka koji mogu povrijediti građanska ili politička prava u domaćem kontekstu, kao što je nadzor ili presretanje komunikacija biti odobren od strane političkih i pravosudnih tijela unutar pravnog okvira koji štiti vladavina prava i ljudska prava. U praksi, ti sustavi često nisu uspjeli postaviti odgovarajuće kontrole obavještajnih agencija i kršenja privatnosti i drugih temeljnih prava koja su se dogodile. Čak i ako su novinari ograničeni u onome što mogu znati o sadržaju obavještajnog rada, oni mogu i trebaju znati sve o postojećem sustavu i tako procijeniti poštuju li obavještajne agencije zakon.

Foto: Istock/ Pixabay