Mons. Dražen Kutleša preuzeo službu zagrebačkoga nadbiskupa: Danas ne znamo što je grijeh, a što vrlina, što dobro, a što loše, Teško su pogođeni materinstvo i roditeljstvo, djeca i mladež

Preuzimanjem pastirskoga štapa mons. Dražen Kutleša u suuotu je na liturgiji u Bogoslužnom prostoru bl. Alojzija Stepinca preuzeo službu zagrebačkoga nadbiskupa, a dosadašnji kardinal Bozanić pozvao je vjernike da njegovog nasljednika mons. Dražena Kutlešu prime s ljubavlju, odanošću i povjerenjem.

“Draga braćo i sestre!

1. Sabrane dionike ovoga Slavlja, u Bogoslužnom prostoru blaženog Alojzija Stepinca i ispred njega, danas na blagdan svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice i suzaštitnice Europe, srdačno pozdravljam: preuzvišenog Apostolskog nuncija, oce nadbiskupe i biskupe; poštovane oce provincijale te časne majke i provincijalne poglavarice; prečasne kanonike Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i prebendare Prvostolne crkve zagrebačke; dragu braću prezbitere, dijecezanske i redovničke, đakone, bogoslove i sjemeništarce; časne sestre redovnice te sve redovničke kandidate i kandidatice; poštovane predstavnike sestrinskih kršćanskih Crkava, židovskih općina i islamske zajednice; cijenjene predstavnike državnih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti; njihove ekscelencije članove diplomatskog zbora; veleučene predstavnike akademskih vlasti, znanstvenih i kulturalnih institucija; cijenjene predstavnike socijalnih i karitativnih ustanova.

S posebnim raspoloženjem srca pozdravljam drage roditelje i rodbinu nadbiskupa Dražena.

Radosno pozdravljam sve vas, dragi vjernici, braćo i sestre u Kristu, vas očeve i majke, bake i djedove, djecu i mlade, starije i bolesne, a posebno one koji su danas željeli biti ovdje s nama ali su spriječeni dnevnim ili inim razlozima.

2. Radostan sam što smo ovdje zajedno i što u ovom Slavlju mogu izreći svoju zahvalu. Posebno zahvaljujem dobrom Bogu i njegovu ljubljenom Sinu i našem Bratu, koji nam je na križu darovao Duha Svetoga. Moje misli uzdižu se k Presvetoj Bogorodici Mariji, naslovnici naše Prvostolnice, kojoj rado hodočastimo u bistričkom Svetištu, kao i k njezinom prečistom Zaručniku, svetom Josipu, pokrovitelju Crkve i zaštitniku Hrvatske, zahvalni za nacionalno Svetište u Karlovcu.

Zahvaljujem Crkvi zagrebačkoj kojoj sam Božjim promislom, nakon dragoga kardinala Franje Kuharića, postao pastir. Naša nadbiskupijska Crkva obdarena je baštinom svetih tragova svojih blaženih pastira: Augustina i Alojzija.

Ovo je čas da zahvalim svima koji su, tijekom više od dvadeset i pet godina, sa mnom surađivali u vođenju Zagrebačke nadbiskupije, napose onima koji su sa mnom dijelili breme odgovornosti. To su u prvom redu naši pomoćni biskupi, zatim svećenici, oni stariji čiji su se redovi prorijedili, kao i mlađi što sam ih većinu ja zaredio. Hvala vam, predraga braćo, za iskazano povjerenje i solidarnost u onome što smo pokrenuli zajedno. Zahvaljujem braći redovnicima i sestrama redovnicama za požrtvovno služenje Bogu i narodu.

Zahvaljujem tolikim dragim Kristovim vjernicima laicima, vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima, katehetama, odgojiteljima i odgojiteljicama, crkvenim vijećnicima, svim vjernim i požrtvovnim suradnicama i suradnicima u našoj Crkvi. S vašom molitvom, podrškom i suradnjom bilo je moguće nešto učiniti, ali i ustrajati u kušnjama i teškoćama na koje sam nailazio u vodstvu Zagrebačke nadbiskupije.

3. Na početku moje nadbiskupske službe Božja nas je providnost obdarila beatifikacijom našega pastira kardinala Alojzija Stepinca. Drugi pohod svetog pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj i uzdignuće nadbiskupa Alojzija Stepinca na čast oltara kao blaženika Crkve Kristove, 3. listopada 1998. godine u Mariji Bistrici, ostaje duboko urezan u spomenu hrvatskoga naroda.

Taj nezaboravni crkveni događaj obilježio je svekoliko pastoralno djelovanje u narednom razdoblju, što je utjecalo i na novi zamah  duhovnosti, ne samo u Zagrebačkoj nadbiskupiji, nego i diljem Crkve u hrvatskom narodu, pa i šire. To je omogućilo osnivanje župa s njegovim naslovnim imenom, te podizanje kapela i drugih mjesta molitve iz gorljive pobožnosti i očitovanog pouzdanja u Blaženikov zagovor.

4. U razdoblju nadbiskupske službe živo tkivo drevne Crkve zagrebačke dvaput se našlo u pastoralno-organizacijskim izazovima osnivanjem novih biskupija 1997. godine u Požegi i Varaždinu te 2009. godine ponovnom uspostavom biskupije u Sisku i osnivanjem biskupije u Bjelovaru.

Najavom Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, na blagdan blaženog Alojzija 2002. godine i na početku novoga tisućljeća, započinje iznimno bogat hod Crkve zagrebačke koji je unio novi crkveni žar u vjerničke zajednice i pomogao da se tijekom pripreme za Sinodu i tijekom njezina odvijanja pokrenu nove inicijative i ujedno ostvaruju neka sinodalna nadahnuća.

Zagrebačka nadbiskupija u školi blaženoga Alojzija na sinodskom je hodu učila živjeti crkvenost, što sam na zaključku sinodskih zasjedanja sažeo u tri točke: upoznati Crkvu, voljeti Crkvu i djelovati crkveno.

To i danas povjeravam svima, a posebno vama, mladim vjernicima. U tolikim dragim i nezaboravnim susretima s vama osjetio sam vašu mladenačku otvorenost evanđeoskim vrjednotama. Stoga smo željeli da  Zagreb dobije susretište mladih naraštaja gdje će se promicati kultura života i kršćanski humanizam u akademskoj ustanovi Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta.

5. Braćo i sestre, više od dvadeset i pet godina zajedništva u Crkvi zagrebačkoj ispunjeno je susretima, obilježenim radošću i radom, nadom i izazovima, ali Božja pomoć nikada nije uzmanjkala. Za sve to Bogu hvala!

Uvijek sam imao osjećaj kako težina odgovornosti nadilazi moje snage. Za svoje pogreške i propuste od svih molim oproštenje. Želio sam učiniti puno više i zato molim oproštenje i od onih koji su se možda osjetili zapostavljenima.

Kada biskup od biskupa u službi prijeđe u umirovljenog biskupa on i dalje ostaje navjestitelj i svjedok milosti Božje. Zasigurno umirovljeni biskup više nema administrativnih i odlučujućih odgovornosti, ali zadržava usku vezu i crkvenu odgovornost pred Bogom, prema svima koji su mu bili povjereni, kojima je posvetio svoj život i od kojih se nikada duhovno ne može odvojiti. Zbog toga biskup emeritus i nadalje nastavlja suosjećati s radostima i nadama, žalostima i tjeskobama, pitanjima i problemima koji se tiču ljudi njegove biskupije.

On sa svima u svojoj dijecezi ostaje povezan, posebno po službi zagovora pred Bogom, ostaje zagovornik sviju pred vrhovnim pastirom Isusom Kristom. Ta služba zagovora ostaje, traje i jača povezanost nastalu tijekom godina i nitko je ne može raskinuti.

Dragi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, sa svetim Pavlom Apostolom ponavljam njegove riječi Filipljanima: Nosit ću vas u srcu!

Braćo i sestre, ljubimo Crkvu zagrebačku, ljubimo Hrvatsku!

6. Predragi vjernici,  u vremenu kad je opća Crkva po smjernicama pape Franje u sinodskome hodu, Crkva zagrebačka dobila je Izjave i odluke Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije kao plod višegodišnjeg sinodskoga procesa. Ta razmjena i izmjena upućuje na otvorenost za prihvaćanje Božjega plana i njegove volje, za što treba neprestano moliti.

Raduje nas da je na završetku jednoga razdoblja, a za razdoblje koje je pred nama, Nadbiskupiji darovan novi nadbiskup mons. Dražen Kutleša.

On nam, imenovanjem pape Franje za zagrebačkog nadbiskupa metropolita, dolazi kao poslanik Isusa Krista da po riječima svetog Pavla bude „uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći“ (1 Tim 4,12).

Pozivam vas stoga da moga nasljednika Dražena primite s ljubavlju, odanošću i povjerenjem.

U ovom Slavlju njemu srdačno čestitamo i preporučujemo ga nebeskom zagovoru Presvete Bogorodice Marije, svetoga Karla te blaženih zagrebačkih pastira: Augustina i Alojzija. Amen”, rekao je Bozanić u svojem posljednjem govoru kao zagrebački kardinal.

Kutleša je Vjernike pozvao da u svoje molitve uključe njegovu molitvu za “obilje duha” i “milost vodstva postojanošću i čvrstoćom čiste savjesti kardinala Stepinca i blagom ljubavlju kardinala Kuharića”.

“Draga braćo i sestre u Kristu!

Poštovani gospodine Predsjedniče Hrvatskoga sabora i saborski zastupnici, poštovani gospodine Predsjedniče Vlade Republike Hrvatske i cijenjene ministrice i ministri, poštovani Izaslaniče Predsjednika Republike Hrvatske, poštovani predstavnici izvršne i sudbene vlasti.

Poštovani Župani, Gradonačelnici i načelnici, predstavnici gradskih i općinskih vlasti.

Posebno mi je drago što mogu pozdraviti apostolske nuncije u Republici Hrvatskoj  i Republici Sloveniji,  nadbiskupe i biskupe iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije, Sjeverne Makedonije te naše domaće nadbiskupe i biskupe.

Upućujem pozdrav provincijalima i provincijalnim poglavaricama, vama draga braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci.

Draga mi je prisutnost predstavnika kršćanskih crkava i drugih vjerskih zajednica.

Rado pozdravljam predstavnike i članove akademskih, znanstvenih, kulturnih, obrazovnih institucija, kao i članove diplomatskog zbora akreditiranog u Republici Hrvatskoj.

Dragi hrvatski branitelji,  dragi bolesnici i nemoćni, drage majke i očevi, draga djeco, dragi mladi naše Nadbiskupije, poštovana Crkvo Zagrebačka.

Uzoriti gospodine kardinale Josipe, dok Vas pozdravljam želim Vam ujedno zahvaliti za pastirsku službu koju ste u Zagrebačkoj nadbiskupiji vršili više od 25 godina. Hvala Vam na Vašoj požrtvovnosti, predanosti i ustrajnom darivanju ovoj Crkvi koje se očituje u brojnim osnovanim župama, izgrađenim crkvama, obnovljenim i osnovanim ustanovama Zagrebačke nadbiskupije te mnogim drugim plodovima koji se prepoznaju u Dokumentu Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije, kojega ste objavili prije nekoliko mjeseci.

Danas zahvaljujem Bogu na svim razdobljima svoga životnoga puta, na mojoj obitelji i na svim ljudima koje mi je poslao u život, preko kojih me je oblikovao i iskazivao mi svoju dobrotu; zahvaljujem na svakome dobru i milostima koje sam primio.

Iznova duboko zahvaljujem na iskazanom povjerenju i obećavam sinovsku odanost Svetome Ocu papi Franji.

Od svojih je početaka drevna Zagrebačka Crkva urešena mnoštvom svjedoka vjere. Iskazivala je predanost svojemu poslanju, strpljenje i nepokolebljivost. Ova Crkva predajom i baštinom, ali ponajviše snažnim svjedočenjem vjere i postojanošću njezina klera i vjerničkoga naroda, ulijeva povjerenje i duboko poštovanje. Poput Crkve u Smirni, iz knjige Otkrivenja, zaslužuje riječi: „Znam tvoju nevolju i siromaštvo – ali ti si bogat!“ (Otk 2,9). Ovo bogatstvo, nije samo materijalno i kulturno, ono nije samo pitanje povijesti i tradicije. Ovo je bogatstvo duhovna baština koja nam se u ovom trenutku naše povijesti nameće poput imperativa i traži od nas osobni odgovor.

Dragi svećenici, vi ste moji prvi suradnici. Zahvalan sam vam na svemu što činite u Crkvi. Imati pastire „po Božjem Srcu“ najdragocjeniji je dar koji Bog može dati jednom narodu. Kao pravi pastiri i uzori stada, budimo neprestano uronjeni u potrebe naroda koji nam je povjeren. Kristovim Srcem tražimo one o kojima nitko ne mari. Umjesto prosuđivanja,  neka nas vodi duh slušanja. Umjesto želje za gospodarenjem, neka nas vodi duh služenja. Snažan i čvrst odnos s Bogom, jednostavnost i otvorenost, osposobit će nas za služenje svima bez obzira na njihove vrline ili mane, ili društveni status, uvijek imajući na umu svrhu svoje službe – širenje Božje ljubavi i radosne vijesti među ljudima. Moja su očekivanja od vas velika i pozivam vas da se smjelo i odvažno, s radosnim predanjem, posvetite oživotvorenju poziva na koji ste pozvani tako da svakome i u svako vrijeme, blago i s poštovanjem, budete spremni dati obrazloženje nade koja je u vama (usp. 1 Pt 3, 15).

Dragi članovi redovničkih ustanova i ustanova posvećenog života, hvala i vama na  radosnom svjedočenju ljepote života po evanđeoskim savjetima. Znam da radosno svjedočenje Krista nije uvijek lako, jer život može biti izazovan i pun poteškoća. Ali, snažna vjera i pouzdanje u Božju providnost neka vam pomognu prebroditi svaki izazov. Kroz vaš primjer života, kroz vaše riječi i djela, radosna se vijest širi i čini svijet boljim mjestom za svakog čovjeka.

Dragi bogoslovi, pripravnici i pripravnice, vama pak želim duboko iskustvo Božje ljubavi i prisutnosti u vašem životu kako biste mogli tu ljubav prenositi drugima. Samo ćete  s Bogom biti sposobni služiti Crkvi i ljudima na najbolji mogući način, s ljubavlju, poniznošću i predanošću.  Učite se živjeti u zajedništvu s drugima.

Dragi vjernici, izgradnja pravednijeg društva, u kojemu će se priznavati i štititi ljudska prava, a ekonomski i politički odnosi biti uređeni na način koji će služiti dobrobiti svih ljudi, izazov je pri kojemu neizostavna uloga pripada svim vjernicima, ženama i muževima koji poput svete Katarine ljube Crkvu i sve ljude Kristovim srcem, ne prepuštajući ih propadanju ni usred najvećih oluja.

Ova Crkva, dragi vjernici, s vama računa i jamči vam svoju blizinu. Raznovrsnost karizmi koje vam Duh Božji udjeljuje, jer on puše gdje hoće, obogaćuje Crkvu i čini je ugodim boravištem za sve izmorene i opterećene našega vremena. Djelatna kršćanska ljubav na koju ste pozvani ondje gdje jeste, gdje živite i radite, nikoga ne isključuje. Širite suosjećanje i samilost i neka su vam ispred vremenitih interesa i sitnih probitaka te sve veće užurbanosti koja nam zamagljuje pogled u Nebo.

Opasnost koju možemo opaziti i koja nam prijeti na svim razinama društvenog, ali i vjerskog života, je svojevrsna podvojenost, hipokrizija, jedno se vjeruje i ispovijeda na privatnom planu a drugo na društvenom i vjerskom. Onda se malo pomalo dođe do točke kad se vlastita nedosljednost predstavlja kao opravdan i poželjan obrazac ponašanja.

Svjesni smo da je, i u prošlosti i u sadašnjosti, problem s nedostatkom vrlina, ali danas primjećujemo i nedostatak znanja o vrlinama. Ovo je novo. Kršćani su, kao i drugi grešnici, uvijek bili podložni grijesima i manama, ali čini se da danas više ne znamo što je grijeh, a što vrlina; što dobro, a što loše; što je pošteno, a što ne.

Društveno nepoštenje i nepravda posebno teško pogađaju upravo obitelj. Ona je oduvijek bila jezgra zajedništva i prihvaćanja. To najintimnije čovjekovo dobro koje baštinimo od Boga najviše trpi od gospodarskih neravnoteža, izostanka gospodarske i društvene empatije, ali i proturječnosti i podjela koje oni sa sobom nose. Teško je pogođeno upravo materinstvo i roditeljstvo, djeca i mladež, koji su pokretačka snaga naroda. Bez njih – sve je uzaludno! Demografsko uništenje usmjereno je prije svega na obitelj, a potom nužno i na pojedince.

Drage obitelji, vaši su mi problemi poznati. Obitelj, roditeljstvo, materinstvo te djeca i mladež stoga zavrjeđuju kvalificiranu i bezuvjetnu obzirnost, potporu i pomoć Crkve i društva. Zato smo svi pozvani u društvu u prvom redu zaštiti obitelj, a na poseban način djecu. Vi ste, drage obitelji, ishodište svega dobroga, a napose poštenih i pravednih pojedinaca koje ćete iznjedriti, i koji će izgrađivati ovo društvo.

U samoj biti svjedočkoga života i djelovanja jest  odnos prema istini i dobru. Svaki čovjek u svojoj najdubljoj nutrini i intimi ima nepogrješivu čežnju za istinom i dobrom, nosi nepokolebljivu predodžbu o onom što je pošteno i pravedno. Premda mu je prirođena, ta predodžba zna izblijedjeti zbog čovjekove ranjivosti i nestalnosti jer daje prednost vremenitim dobrima i interesima, prolaznim kompromisima, pa čak i po cijenu žrtvovanja istine. Navedena se snažna ranjivost pokazuje u narodu, pa i u Crkvi – koja, premda narod Božji, u sebi nosi i tu ranjivu ljudsku sastavnicu.

Često se pojam o važnosti osobnog svjedočanstva može putem izgubiti, a naše djelovanje položiti na pjeskovito tlo (usp. Mt 7,26). Ali mi kao vjernici znamo da je naš Gospodin Isus Krist Put, Istina i Život te da na tome Putu, u vjernosti toj Istini i u odanosti tome Životu, valja beskompromisno izdržati.

Draga braćo i sestre, da život ostvaren u Bogu i napajan na Istini svojom plodnošću pridonosi crkvenom i društvenom blagostanju, svjedoči nam život svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice i suzaštitnice Europe. Sveta Katarina zavrijedila je biti suzaštitnica Europe jer nije stajala skrštenih ruku kada je Crkva u Europi bila u krizi. Postila je, činila pokoru, ali i pisala i obilazila crkvenu i državnu vlast, a nadasve je molila. Nije pristala biti svjedokinja propadanja Crkve i naroda, nego je postala dionicom njezina pročišćenja i povratka vjernosti Bogu. Zato smo svi pozvani slijediti njezin primjer u svom životu. Amen.”

Draga braćo i sestre,

danas u Evanđelju po Mateju čitamo Isusove riječi: „nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin“(Mt 11,25). Sv. Ivan u svome Proslovu evanđelja to će izreći riječima: „Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani“(Iv 1,18). Uistinu, ljudi svih vjekova i svih kultura imali su religiozno iskustvo da postoji stvarnost koja ih nadilazi. No tu stvarnost ljudi nisu mogli definirati dok Bog u svojoj ljubavi nije poslao svoga Sina i objavio samoga sebe. U Isusu Kristu Bog je izrekao sve o sebi, izrekao je što misli o čovjeku i što želi za čovječanstvo. Čovjek je iz ljubavi stvoren i u ljubavi, po smrti Bogočovjeka Isusa, otkupljen.

1. Isus Krist jest Gospodin.

Okupili smo se u vrijeme uskrsne radosti, kada razmatramo i naviještamo središnju poruku kršćanstva – Isus Nazarećanin jest Bog i Gospodin koji je pobijedio smrt. „Događaj Isusove smrti i uskrsnuća je srce kršćanstva, nosiva središnja točka naše vjere“. Neki su učenici svoje iskustvo s uskrslim Kristom zapisali i prenijeli. Predaja prve Crkve nije „zbirka mrtvih stvari“, kako reče papa Benedikt, nego „iskustvo Uskrslog koje je apostolska zajednica imala na početcima Crkve“, a koje je snagom Duha Svetoga po vjeri preneseno do naših dana.

Danas slavimo liturgijski spomen velike naučiteljice Crkve i suzaštitnice Europe sv. Katarine Sijenske (1347-1380.), koja ovu istinu naše vjere opisuje u svome djelu Dijalog Božanske providnosti. Govori o Kristu kao mostu između Neba i zemlje. Isus Krist jedini je most iz ove doline smrti do Neba, do vječnoga života. Taj je most sazdan od dvije naravi, božanske i ljudske, u jednoj božanskoj Osobi. Isus Krist kao pravi čovjek iskusio je smrt, a kao pravi Bog slavno je ustao iz groba.

A da Krist nije uskrsnuo, i da se ufamo samo u ovaj život, bili bismo najbjedniji od svih ljudi (1 Kor 15,17.18); uzalud bi, doista, bilo naše propovijedanje i okupljanje i uzalud bi bila naša vjera (1 Kor 15,14). Osobna povijest svakoga čovjeka, kao i kolektivna budućnost svega čovječanstva, bila bi osuđena na hrpu suhih kostiju. Ali, nasreću, nije tako. I zato Bog po proroku Ezekielu govori svome narodu: „Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj. I znat ćete da sam Ja Bog, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Bog, govorim i činim“ (Ez 37, 12-14).

U toj vjeri u uskrsnuće živjeli su naraštaji prije nas. Gledajući uzor apostola i sami su životom, a poneki i krvlju posvjedočili vjeru u život vječni. To nas ohrabruje da i u dolini smrti „okruženi tolikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama!“ (Heb 12,1).

Zagrebačka je Crkva urešena mnoštvom takvih svjedoka. Neki su od njih vlastitom krvlju ispovjedili svoju vjeru u Uskrsloga Krista, poput svetog Marka Križevčanina; dok su drugi, poput blaženog Augustina Kažotića, blaženog Ivana Merza, Slugu Božjih biskupa Josipa Langa, franjevaca Ante Antića i Vendelina Vošnjaka te Marice Stanković, evanđeoskim životom predanja u Božju providnost, već za života svjedočili predokus Neba.

U tom nizu svjedoka Zagrebačke Crkve, danas na poseban način upirem svoj pogled u dvojicu svjedoka, uzore biskupskog služenja – u blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Kuharića. Providnost je htjela da upravo na rođendan Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića budem imenovan zagrebačkim nadbiskupom. Nazivajući ga „voljenim kardinalom“, sveti Ivan Pavao II. za nadbiskupa Kuharića u prigodi njegove smrti (2002.) piše da se: „svim snagama zauzimao za obranu slobode i dostojanstva hrvatskog naroda, ujedinjujući blagu ljubav sa čvrstom postojanošću pastira odgovornog za stado.“

I sâm kardinal Kuharić neprestano je gledao uzore prije sebe. Tako, govoreći o blaženom  Alojziju Stepincu, kaže: „Onaj koji ima čistu savjest i koji zna da trpi nepravedno ne može biti nesretan“. (…) „njegovo je geslo bilo ‘U tebe se Gospodine uzdam’, njegovo je geslo bilo nada. I to ne nada bezlična, maglovita nada, nego sigurnost iz vjere“.

Naš blaženik Alojzije Stepinac – „mučenik savjesti“ – živio je i trpio nepravdu, progon i osamljenost, gledajući u „Začetnika i Dovršitelja naše vjere“ (Heb 12,2). Hrabro je podnosio bijedu jer je znao: „moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću pȕti tad vidjeti Boga” (Job 19,25).

Braćo i sestre, naša je nada Bog. Ljubav prema Bogu i Crkvi uklanja iz našega srca svaki strah pred izazovima koji nas sve zajedno čekaju, jer „straha u ljubavi nema“ (1 Iv 4,18). Zato vas molim, dragi vjernici Zagrebačke nadbiskupije, i cijele Hrvatske, uključite se u ovu moju molitvu da mi u dio padne obilje duha (usp. 2 Kr 2,9) koji su imala ova dva svijetla uzora naše Crkve. Da mi Gospodin udijeli milost vodstva postojanošću i čvrstoćom čiste savjesti kardinala Stepinca i blagom ljubavlju kardinala Kuharića.

2. Stanje svijeta i nužnost povratka Bogu.

Danas, dok u Evanđelju čitamo riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Mt 11,28), osjećamo kako se one odnose i na stanje suvremenog čovjeka. Ovu opterećenost vidimo na svakom koraku. Čovječanstvo kao da se svakim danom sve više otklanja od izgradnje mirnijeg i boljeg svijeta, razdiru nas ratovi, podjele i teško premostiva suparništva. Ideologije koje apsolutiziraju slobodu bez odgovornosti, osnažene idejama stalnog napretka tehnike i medicine te obećanja ekonomskog blagostanja, ostavljaju duboku gorčinu i razočaranje u srcu čovjeka. Izmoreni smo jer i dalje postoje razni oblici iskorištavanja, nasilja i nepravdi u društvu. Uz to, umjesto da smo svakoga dana sve više odgovorno slobodni, postajemo sve više robovi raznih ovisnosti, tehničkih pomagala, medijskih napisa i ljudskih mišljenja.

Čovjek se zatvorio u ovozemaljsku perspektivu i rješenje za svoje probleme želi pronaći samo u okvirima vidljive stvarnosti. Međutim: „Ne živi čovjek samo o kruhu“, kaže Isus (Lk 4,4). Više nego za svagdašnjim kruhom čovjek ima potrebu za smislom života, jer bez nade i životnoga cilja i svagdašnji kruh postaje gorak. Krize, poteškoće, svakidašnji problemi, bolesti i žalosti, bez Božje blizine i smisla postaju nepodnošljivi. S druge strane, uskrsli Krist nudi nam drugu perspektivu, koju je doživljavala apostolska Crkva. Život prvih vjernika ispunjen je smislom i radošću, unatoč progonima i nevoljama koje prolaze. Svaki oblik tmine koja je zahvaćala njihov život rastjeran je svjetlom Uskrsa.

Čini nam se ponekad da suvremeni čovjek uopće nema potrebe za Bogom, kao da je izgubio unutarnju žeđ za religioznim, a da se potreba vjere doživljava kao ostatak prošlosti koji čovjeka ostavlja ravnodušnim i nezainteresiranim. Ipak, pritajena „čežnja za Bogom upisana je u srce svakog čovjeka, jer je čovjek od Boga i za Boga stvoren“ i čovjek samo u Bogu može „pronaći istinu i blaženstvo, za čime neprekidno traga“ (KKC, 27). Stoga, „na ovom hodočašću“, koje zovemo život, „osjećamo se kao braća svim ljudima, suputnici onima koji ne vjeruju, koji su u traganju, koji dopuštaju da ih dinamizam vlastite čežnje za istinom i dobrom potiče na ispitivanje“.

Uskrsli Krist svojim učenicima daje poslanje: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28,19). Njegovo poslanje daleko je od prisile ili prozelitizma. Učiniti nekoga Kristovim učenikom zahtijeva puno više od samoga dijeljenja krštenja. Ucijepiti nečiji život u Isusa Krista pretpostavlja da prije svega sami budemo zahvaćeni i promijenjeni te tako postanemo živo svjedočanstvo drugima.

Pred našom su Zagrebačkom Crkvom mnogi izazovi. Materijalna obnova potresom oštećene katedrale i drugih crkava zasigurno je jedan od bitnih ciljeva. No, još više, pred nama stoji izazov rasplamsavanja evangelizacijskog žara kao temeljnog i cjelokupnog djelovanja Crkve. Moramo biti svjesni činjenice da je bespoštedna sekularizacija i ateizacija društva uvelike zahvatila i naš narod, te u njemu stvara prije svega duhovnu, moralnu, a onda i antropološku krizu koja nagriza stabilnost obiteljskih odnosa, a time i same temelje društvenoga i crkvenoga života.

Obnavljanje već tradicionalnih prokušanih modela evangelizacije, kao i traženje novih putova za susret sa suvremenim čovjekom, pastoralna je hitnost i prioritet. Svi zajedno, klerici i laici, obitelji i pojedinci, crkveni pokreti i molitvene skupine, Bogu posvećeni svih karizmi i poslanja, stari i mladi, muškarci i žene, „krenimo, dakle, na put ponovnog otkrivanja evangelizacijske strasti, polazeći od Svetoga Pisma i učenja Crkve, kako bismo apostolski žar crpili iz izvora“.

3. Jedinstvo Crkve i jedinstvo naroda.

Crkva danas slavi svetu ženu koja je velikom hrabrošću i iskrenošću odudarala od tradicionalne sheme žene svoga vremena. Bavila se problemima vjerskoga i društvenoga života. Njezina su pisma bila upućena plemićima i političarima, umjetnicima, običnim ljudima, Bogu posvećenima, Papama i drugim osobama crkvenoga i javnoga života. No njezina motivacija nije proizlazila iz želje da nametne sebe i svoje ideje, nego iz dubokog odnosa s Kristom. Svako crkveno djelovanje koje od Krista ne polazi i Kristu ne vodi osuđeno je na propast. Ona nikada nije studirala, bila je poput prvih apostola, polupismena žena, ali to joj nije bila zapreka da je papa Pavao VI. 1970. godine proglasi naučiteljicom Crkve.

Sveta Katarina hrabro se zauzimala za obnovu i reformu Crkve. Unatoč otporima zalagala se za povratak pape iz Avignona u Rim. No njezin poziv na reforme nije bio rušilački. Ljubila je Crkvu ljubavlju Kristova srca. Bila je neumorna u predanosti rješavanju višestrukih sukoba koji su pogađali društvo njezina vremena. Posredovala je stavljajući Krista raspetoga pred suparnike i poučavajući ih da u društvu nadahnutom kršćanskim vrjednotama ne može postojati ništa toliko snažno da razlozi snage moraju nadvladati snagu razuma. Dakako, bila je itekako svjesna da to ne ide ako duhovi najprije nisu oblikovani snagom Evanđelja. Zato je svima, beziznimno, isticala važnost promjene navika. Zemaljske poglavare ustrajno je podsjećala da ne mogu vladati kao da je država njihovo „vlasništvo“ znajući da će Bogu morati polagati račun za svoje upravljanje. Pozivala ih je da podupiru „svetu i istinsku pravednost“ i da postanu „očevi siromaha“. Obavljanje državničkih poslova ne može se odvojiti od činjenja djela ljubavi, što je duša osobnoga života i političke odgovornosti.

S istom se snagom Katarina obraćala crkvenim službenicima svih položaja, tražeći od njih najstrožu dosljednost i najsavjesniju čestitost u osobnom životu i dušobrižničkom služenju. Upečatljiv je nesputan, moćan i prodoran ton kojim je opominjala svećenike, biskupe i kardinale.

U Crkvi mogu postojati različiti osjećaji i pluralizam mišljenja, ali postoji Bog koji je veći od naših ideja i nas samih. Papa Franjo od siječnja o.g. započeo je ciklus kateheza pod nazivom „strast za evangelizacijom“. U jednoj od kateheza govori o načelu kojim su apostoli prevladavali razlike – o načelu navještaja. „U Crkvi sve treba biti usklađeno sa zahtjevima navješćivanja evanđelja, ne sa stavovima konzervativaca ili naprednjaka, nego sa činjenicom da Isus dolazi u život ljudi“. Evanđelje nije ideologija ili ideja, stoga kriterij prosudbe pastoralnih planova i odluka zapravo ovisi o tome dotiču li i mijenjaju li srce čovjeka. „Tko misli reformirati Crkvu (…) sredstvima kojima se reformira neka vremenita ustanova, ne samo da propadne u svom pothvatu, nego nepogrešivo završi izvan Crkve“.

Gubitak povjerenja u osobu, institucije društva i Crkve, gubitak je uvjeta da nastane Božje zajedništvo i sklad među nama. U misnim čitanjima Vazmenoga vremena čitamo kako „u mnoštvu onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša“ (Dj 4,32a). Nasuprot tome, mi moramo priznati da među nama, u Crkvi i društvu, nerijetko vlada podijeljenost, gubitak povjerenja, želja za vlašću i moći. To nije Isusov put, stoga to ne smije biti ni put njegovih najbližih. Mi se ne smijemo voditi duhom svijeta. Dragi svećenici i dragi vjernici! „Usudite se ići protiv struje našeg dekadentnog društva. Za nas kršćane protivan smjer nije neko mjesto. Nama je to jedna osoba: Isus Krist, naš Gospodin, naš Bog i naš Otkupitelj“.

Budućnost Crkve i jednoga naroda ovisi o unutarnjoj promjeni i vrijednostima koje pojedinac odlučuje živjeti. Kako bi se postigle promjene koje će biti u službi čovjeka, utemeljene na evanđeoskim vrijednostima, potrebno je prije svega unutarnje obraćenje pojedinaca, dakle, svakoga od nas (usp. KKC, 1888).

Obnovimo, dakle, osobno svoju ljubav prema Isusu Kristu, Raspetome i Uskrslome, vjernost Crkvi i crkvenom nauku te povjerenje i ljubav prema braći ljudima. Budimo mi osobno istinsko svjetlo Kristovo, sol zemlje i svjetlo svijeta (usp. Mt 5,13.14). Mi to ne možemo samo vlastitim snagama. Uzdajmo se stoga u Blaženu Djevicu Mariju, Majku Crkve i pomoćnicu kršćana. Vapimo našoj Nebeskoj Majci da nas vodi sve bliže svome Sinu Isusu, da nam vrati izgubljeni žar, da nam udijeli toliko željeno jedinstvo, da nas učini vjernim svjedocima svoga Sina Isusa Krista. Samo ćemo tako moći to isto donijeti i ovome svijetu, koji je toliko gladan ljubavi, jedinstva i mira. Amen.

Na liturgiji preuzimanja službe zagrebačkoga nadbiskupa nazočili su premijer Andrej Plenković, predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, ministri te saborski zastupnici.

Izvor/ Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije