Fra Vinko Brković: Magični broj 25 i njegova (be) smislenost

Fra Vinko Brković: Magični broj 25 i njegova (be) smislenost

Nastupile su nove epidemiološke mjere koje reguliraju mnogo toga, a jedna od njih je i ona kako na euharistijskom slavlju tj. Misi može prisustvovati 25 ljudi jer je to javni događaj. Gledajući to kao mjeru za dobro drugih, čini se kao logična, ali već na drugi pogled ona nema nikakvoga smisla jer vidimo kako se na drugim javnim mjestima okuplja daleko veći broj ljudi.

Sudovi u SAD-u i Francuskoj donijeli su presudu kako su ograničenja na javnim bogoslužjima nepravedna ili da krše vjerske slobode te zakonodavci moraju osmisliti nove mjere. U Hrvatskoj nitko za sada, barem ne javno, nije podnio prijavu nadležnim sudovima oko ocjene valjanosti ovakvih mjera. Međutim, kada bi netko i podnio nešto takvo, a pritom poznajući naše sudstvo, bi li to imalo smisla gledajući prethodne tužbe koje su se podnosile, a koje su bile kontra mišljenja vladajućih?  25 ljudi na jednu kapelu koja ima 50 sjedećih mjesta te isti broj na crkvu koja ima 850 sjedećih mjesta svakome se čini nebuloznim. Dok ovakve mjere vrijede za misna slavlja trgovine rade u drugačijem obliku, ali gdje na istu kvadraturu može biti veći broj ljudi. Također, javni prijevoz koji ima daleko manju kvadraturu od većine crkvi može imati veći broj ljudi. Naravno, javit će se dežurni dušobrižnici te reći kako je trebalo u potpunosti zatvoriti crkve, ali njihove besmislene argumente ne treba niti uvažiti, ali dajem im do znanja kako sam ih pročitao.

Strpati čitavu situaciju samo u okvir poslušnosti ili još gore solidarnosti s onima koji su zatvoreni je izrazito bezobrazno, ako ne i glupo. Prihvatit stanje kao takvo, samo zato jer je nekome gore negoli nama, u najmanju ruku je besmisleno. Što ćemo s čovjekom kojemu je zatvoren kafić, ne zna kako će pokriti troškove najma, kredita i plaće radnicima, a želi doći u crkvu, pred Presveto, primiti pričest, a vi ste mu zatvorili vrata kako bi suosjećali s njime? Nije problem suosjećati s čovjekom u potrebi, dapače poželjno je, ali način na koji ćemo suosjećati je daleko važniji od samog suosjećanja.

Prihvatili smo sve mjere koje su nam donesene, ali to ne znači kako ih ne smijemo propitivati jednako kao što to čine i znanstvenici. U crkvama nije utvrđeno veće širenje virusa, osim u pojedinačnim slučajevima, iako je to teško utvrditi zbog drugih okolnosti. Zašto bismo onda pristali na mjere koje su očito nepravedne prema ljudima? Postavit ću pitanje svima: „Zar želite uskratiti ljudima ono što im je jedina nada u ovome ludilu? Zar želite uzeti im jedini izvor radosti, a pritom ne dajući im ništa zauzvrat?“. Kada bi misna slavlja bila zaista izvor zaraze i širenja virusa prvi bih podržao sve mjere, ali za takve argumente nemamo dokaze. Zašto bih ja ili bilo tko drugi podnosio terete ovih mjera, ako moj prostor nije dokazani izvor zaraze? Ako je odgovor kako je to iz solidarnosti onda je vaš odgovor besmislen. Ako je odgovor iz poslušnosti, onda ja pitam, a prema kome? Ako je vaš odgovor kako smo dužni poštivati zakone, onda ću ja reći kako se većma valja pokoravati Bogu, a ne ljudima (Dj 5,29).

Za sve izneseno, pitano i odgovoreno, stojim iza toga i nisam spreman promijeniti svoje mišljenje bez valjanih argumenata koji će dokazati kako su misna slavlja izvor širenja pandemije. Do tad, ali i nakon toga, daleko više me je strah posljedica odvojenosti ljudi od sakramenata, od pričesti, od ljudi. Reći ćete duhovna pričest, a ja ću vam reći kako ni oni koji se stalno pozivaju na nju ne razumiju što to znači. Također u javnom prostoru između određenih znanstvenika se vodi polemika oko opravdanosti novih mjera općenito. Zašto onda ne sačekati konačni sud pa vidjeti imaju li konkretne mjere učinka ili ne. Zašto bismo morali uvoditi mjere koje ne djeluju, a mi ih provodimo samo zato što ih ostali uvode? Zašto se ne primjenjuju na sve djelatnosti iste mjere? Jer ne radi se samo o crkvama, radi se također i o svim onim djelatnostima od kojih ljudi žive, a trenutno su zatvorene. Vidimo što je frustriranost i nepromišljenost učinila na Jarunu. Čovjek se ispričao i to treba uvažiti kao čin određenog stupnja kajanja, ali ne treba pristupiti olako čitavoj situaciji! Frustriranost nepravednim mjerama, ljudi izražavaju prema Crkvi koju poistovjećuju s državom. Tome poistovjećivanju smo i sami krivi jednim dijelom jer se nismo dovoljno distancirali od određenih pojava ili dovoljno glasno nastupili kada smo to mogli. Imamo priliku to kao Crkva ispraviti, ali ne usmjerujući svoje snage prema određenom dvojcu, nego prema nepravdi koja se nanosi.

Za kraj, reći ću samo kako nije problem biti poslušan u ovakvoj situaciji pogotovo ako nam je sve osigurano. Najlakše je zatvoriti sve i čekati „bolja vremena“, a blagajna je uredna i dovoljno puna da ne osjetimo sve ovo, barem ne previše. Lako je biti tako poslušan vladajućima i „brinuti za zdravlje“ drugih, ali što je sa spasenjem kao vrhovnim dobrom? Što je sa svim dušama koje su potrebne svećeničke aktivnosti? Što je sa svima koji umiru bez sakramenata, gdje su njihova prava? Prava poslušnost ne ide za mojom ugodom, nego za dobrom drugoga, za izgradnjom Kraljevstva, a što izgrađujemo zatvorenošću?

Piše fra Vinko Brković za portal Franjevačkih juniora.

KATEGORIJE
OZNAKE
Podijeli

KOMENTARI