Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili Tijelovo: Blagdan koji naglašava da je Isus pravi Bog i čovjek

Danas slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili Tijelovo: Blagdan koji naglašava da je Isus pravi Bog i čovjek

Blagdan je Tijelova, koji se slavi na deveti četvrtak nakon Uskrsa, a njime Katolička crkva slavi ustanovljenje euharistije na Veliki četvrtak i naglašava vjersku istinu da je Isus pravi Bog, ali i pravi čovjek.

Tijelovo, ili kako se u nekim našim krajevima naziva Brašančevo, slavi se uvijek u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Povijest ustanovljenja današnje svetkovine seže u 12. stoljeće. Augustinska redovnica Julijana živjela je u to doba u samostanu u blizini Liegea, u današnjoj Belgiji. Isticala se kreposnim životom i pobožnošću Majci Božjoj, muci Kristovoj i Presvetom sakramentu.

Sa šesnaest godina počela je imati viđenja. Vidjela je pun mjesec, nagrđen nekom tamnom mrljom. Isprva nije shvaćala značenje viđenja, ali je uskoro začula glas s neba koji joj je objasnio da želi da se ustanovi poseban blagdan posvećen Presvetom oltarskom sakramentu. Glas je naveo tri razloga za ustanovljenje takvog blagdana: učvršćivanje vjere u sam Presveti sakrament, jačanje vjernika klanjanjem sakramentu i javno pružanje zadovoljštine za uvrede nanesene Presvetom sakramentu.

Julijana je dugo šutjela o ovome viđenju, ali je na kraju ipak sve rekla svome biskupu, jednom dominikancu i kanoniku iz Liegea koji je kasnije postao papa Urban IV. Lokalni je biskup ubrzo ustanovio ovu svetkovinu za područje svoje biskupije. Papa Urban IV. konačno je 1264. bulom Transiturus odredio da se svetkovina Tijelova ima slaviti u cijeloj Crkvi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, te je uz nju vezao i oproste. Dao je i prirediti obrede svetkovine, koje je po njegovu nalogu sastavio sam sveti Toma Akvinski. Svetkovina je kasnije dobila i procesiju, u kojoj se u pokaznici javno nosi i časti Presveti sakrament.

Teološki, blagdan Tijelova prilika je da javno priznamo svoju vjeru u Isusa Krista, Boga koji je postao Čovjekom, i da častimo Njegovu stvarnu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ovom svetkovinom slavimo jednu od najvećih tajni kršćanske vjere, tajnu Utjelovljenja. Bog je iz ljubavi prema čovjeku uzeo naše ljudsko tijelo, postavši s nama u svemu jednak osim u grijehu.

Tajnom utjelovljenja Bog pokazuje da nije neki daleki, nezainteresirani Bog, nego nam se po svome Sinu objavio i postao nam bliskim. I nakon svoga uskrsnuća i uzašašća ne ostavlja nas samima, nego ostaje trajno prisutan među nama u prilikama kruha i vina.

Tijelovo se slavi u crkvama i svetištima diljem Hrvatske, gdje se održavaju procesije oko crkve ili kroz središta gradova. U procesiji svećenik u monstranci (pokaznici) nosi posvećenu hostiju, dok puk pjeva, moli i nosi cvijeće.

Obilježavanje Tijelova počinje u 13. stoljeću, kada se augustinskoj redovnici svetoj Julijani iz samostana kod Liegea u Belgiji u jednom viđenju punoga mjeseca na mjesecu pokazala mrlja.

Puni je mjesec redovnica protumačila kao Crkvu, a mrlju kao svetkovinu koja Crkvi nedostaje, kojom bi se častio Presveti oltarski sakramenat. Na njezinu zamolbu mjesni biskup Robert de Thorote u svojoj je biskupiji uveo blagdan Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – sv. Euharistije.

Drugi važan događaj povezan je uz euharistijsko čudo 1263. godine u mjestu Bolseni u Italiji, gdje je jedan svećenik lomeći posvećenu hostiju zapazio je kako iz nje kaplje krv koja se slijevala po oltaru.

Nakon toga je papa Urban IV. 8. rujna 1264. objavio bulu kojom ustanovljuje blagdan Tijelova (Euharistije), želeći tu svetkovinu proširiti na cijelu Crkvu, no u tome ga je spriječila brza smrt. Tek u 14. stoljeću papa Ivan XXII. proširio je blagdan na cijelu Rimokatoličku crkvu.

Prva Tijelovska procesija održana je u Kölnu sedamdesetih godina 13. stoljeća, a taj se običaj u 14. stoljeću proširio po mnogim katoličkim zemljama.

Događaj sličan onome u Bolseni dogodio se i 1411. godine u Hrvatskoj, u Ludbregu. Tada je za najvažnijega dijela Svete mise – pretvorbe kruha u Tijelo, a vino u Krv Isusovu, svećenik ugledao u kaležu pravu svježu krv.

Papa Julije II. (1503-1513.) istraživao je taj događaj ali istragu nije uspio završiti. No, dopustio je javno štovanje relikvije, što je učinio i njegov nasljednik papa Leon X.

Od toga vremena u Ludbreg dolaze vjernici sa svih strana svijeta izraziti svoje štovanje relikviji Predragocjene Krvi Kristove, posebno svake prve nedjelje u rujnu, kada je središnja godišnja proslava.

Zavjet o izgradnji kapele u Ludbregu

Za vrijeme trogodišnje epidemije kuge u Moslavini, Hrvatski se sabor 15. prosinca 1739. zavjetovao da će u Ludbregu izgraditi kapelu Presvetoj Krvi Isusovoj. Pošast je počela jenjavati te je 30. siječnja 1740. ukinuta karantena, ali iz nepoznata razloga zavjet nije ispunjen.

Zagrebački nadbiskup blaženi Alojzije Stepinac upozorio je 1940. na taj zavjet, a 4. rujna 1994. godine kardinal Franjo Kuharić je pred 100.000 vjernika blagoslovio zavjetnu kapelu u Ludbregu.

Vjernici svih sela župe Kapela kod Ludbrega na Tijelovo idu u župnu crkvu. Djeca su odjevena u bijelo i nose košarice s laticama cvijeća koje posipaju za vrijeme procesije koja ide od župne crkve. Župnik nosi Presveti oltarski sakrament, a iznad njega je nebo (baldahin) koji nose četiri muškarca.

Etnografi bilježe kako su nekoć stari Požežani poslije procesije organizirali pred katedralom, na Trgu sv. Terezije Avilske, narodno veselje za žitelje svih okolnih sela. Svirali su limena glazba, majstori na gajdama i tamburaši dok su Požežani plesali kolo oko spomenika fra Luke Ibrišimovića Sokola.

U Dućama kod Omiša, ističu istraživači, za Božji dan (Tijelovo) ukrašavalo se cijelo selo, bilo je tu raznih svetih barjaka i svijeća napravljenih u obliku kruga. Tradicija se zadržala, ali se te svijeće danas pale na dan Gospe Snježne.

Zabilježeno je da se na Tijelovo u gotovo svim bračkim mjestima održavala procesija uz sudjelovanje svih mještana. Manja djeca nosila su bukete cvijeća i posipala brnistrom put kojim prolazi procesija.

U primorskim mjestima ribari su prostirali mreže da ih svećenik blagoslovi te pratili kretanje procesije u barkama i brodovima s upaljenim svijećama i feralima.

Hrvati Tijelovo nazivaju i Tilovo, Brašančevo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji don, Božji blagdan. U dubrovačkim krajevima i na Pelješcu Tijelovo se naziva Korosante prema talijanizmu Corpo Santo, što znači Sveto Tijelo.

Autor/ Totalno/ Izvor/ HKM/ Foto: Ilustracija

KATEGORIJE
OZNAKE
Podijeli

KOMENTARI