Vlado Čutura: »Prodrmana« vjera na putu Uskrsa

Vlado Čutura: »Prodrmana« vjera na putu Uskrsa

Iskušenje svakoga čovjeka, posebno vjernika je ljudska svakidašnjica i to nije ništa novo. Život je satkan od padova i uspona, od emocija i strahova do povjerenja u Onoga tko nas je stvorio i otkupio. Tako i okolnosti poput pandemije, potresa, bolesti i drugih oblika ovozemaljske ljudske ugroze, čovjeka tjeraju na promišljanje o smislu života. Normalno je da svatko želi živjeti, želi biti sretan, radostan, zdrav, pa želi ostvariti svoje započete planove, jer uvijek postoji dodatni razlog za još koju sekundu, minutu, dan ili godinu života. Sve je to ljudski i prirodno, jer takvog je čovjeka stvorio Bog. Promišljajući iz vjerničke perspektive, važno je u nedaćama se staviti u Božje planove, ne one po kojima čovjek tumači volju Božju, nego da je prihvaća. Tumačiti volju Božju je obično igranje božanstva i preuzimanje toga atributa sebi, jer na taj način ljudski egoizam dolazi do izražaja, izbija u prvi plan. I nedaće kad snađu čovjeka, opomena su a ne kazna, da su u nemoći svi jednaki, bogati i siromašni, vlastodršci i svećenici, obučeni i goli. Kroz nedaće se očituje ljudska nemoć, ljudska ograničenost koje često čovjek nije svjestan. Iz tih »ruševina« ili »razvalina« Bog čovjeku otvara vid, skida sljepoću da bolje vidi nebo, a da ne gleda svijet odozgor. Sveto trodnevlje na to najbolje upozorava, jer cijeli ljudski život je sadržan u tri riječi: muka, smrt i uskrsnuće. Strahovi su od začeća, muka je od rođenja, a smrt još nitko nije izbjegao. Ama baš nitko ovozemaljsku smrt nije izbjegao. Vjera u uskrsnuće. Zanimljiva je anegdota koja kaže – kad je Bog dijelio imenice i smrti rekao, ti ćeš biti smrt, ona se pobunila. Na to joj je Bog odgovorio, pa nitko neće reći da je netko umro od smrti. No, u svim stanjima vjernik je pred izazovom, jer je u strahu, u neizvjesnosti unatoč tome što se zove vjernikom. Svi u nešto vjeruju i to je logično, jer nazivati se nevjernikom, agnostikom, ateistom padaju u vodu pred zdravim razumom. Vjera je usađena u ljudski um, u ljudsko srce, no samo je pitanje njezina poimanja i prakticiranja. Dvije su ključne stvari: Bog i čovjek. Preko svoga sina Bogočovjeka koji je Otkupitelj svijeta, Bog upućuje jasnu poruku vjerniku da ljubi čovjeka. Ako je Bogočovjek mogao položiti život za čovječanstvo, onda je to jasna poruka da čovjek mora biti spreman u najmanju ruku zbližiti se s bližnjim. Tu je niz primjera, ali Isus nema niti jednoga citata u svom djelovanju, ni jednoga. Djeluje izravno, a ne prepisivački i plagijatorski. Na to je pozvan svaki vjernik, a to je ljubav prema bližnjemu, jer ona vodi uskrsnuću. Nadalje, Isus je bio svjestan i institucija u svoje vrijeme, jer institucije čine ljudi, a gdje su ljudi tu su i devijacije jer čovjek je grešan. No, zato ostavlja Crkvu da nad njom bdije Duh Sveti. Stoga je Ona istodobno grešna i sveta. Grešna je jer je čine ljudi, a sveta jer je vodi Duh Sveti. U »prodrmanoj« vjeri sve vodi Duh Sveti, a ljubav prema bližnjemu i prihvaćanje, a ne tumačenje Božje volje vodi uskrsnuću. U promišljanju o svetom trodnevlju, Sretan Uskrs!

Piše: Vlado Čutura/ List svetišta i župe Majke Božje Remetske/ Advocata Croatie/ Foto: Božidar Bebek

KATEGORIJE
OZNAKE
Podijeli

KOMENTARI