Marko Ljubić: Zna li Plenković da mrtve patke ne lete?

Marko Ljubić: Zna li Plenković da mrtve patke ne lete?

Poučno je biti među Hadezeovcima, filitriranom i skoncetriranom strukturom HDZ-a, koja se okupila u Ciboni. Puno je simbolike u odabiru mjesta održavanja Sabora. Do jučer je nad dvoranom blistao Agrokorov znak moći, suvremenog hrvatskog sna o vertikalnom uspjehu integracije države i ekonomije, pa smo nedavno svjedočili skidanju toga znaka i vještinama penjača po hrvatskim hridinama, koji su ga skidali. Ispred dvorane je skulptura vječnoga pobjednika, športaša i Hrvata, Dražena Petrovića, a ispod svega toga su obrti, kafići, život suvremenoga Zagreba, a jučer, rekao bih i Hrvatske.

Oko te skulpture pobjednika, jučer su se pokušali okupiti – Hadezeovci. Ne mogu reći vladajući Hrvatskom, jer jezička te vlasti Milorada Pupovca i HNS -ovih kompanjona nije bilo, niti su ih se usudili pokazati pred članstvom, a to se vidjelo na svakome licu, i pred kafićima, i u dvorani, i u prvome, drugom, trećem redu partera, to se vidjelo konačno i što je najbitnije – za stolom radnoga predsjedništva Sabora HDZ-a, bez obzira koliko se garnitura smjenjivalo.

Vidio se poraz.

Strah.

Nesigurnost.

Utoliko veća i snažnije izražena, ukoliko su govornici nizali uspjehe vlasti.

Da bih uslikao riječima realno stanje stvari, ispričat ću vam jednu anegdotu.

Bili u orgaiziranom lovu drugovi sekretari općinskih partijskih komiteta s drugovima iz centralnog komiteta i narodnim herojima. Bili u lovu na patke.

Letjele patke, JNA i njene narodne snage su kilometrima po dubini teritorija svim raspoloživim vojnim sredstvima uzbunjivale jata pataka s udaljenih jezera, iz močvara, topničke bitnice su ih usmjeravale na zasjedu drugova, sve je bilo spremno za bogat ulov. Bile su tu i kamere državnih televizija, pričalo se da je izvjestitelje okupio Mirko Galić osobno, probrani režimski novinari, promatrači, a bili su tu i vozači. Drugovi su imali najbolje talijanske karabine, a među njima, kao gosti, bili su i drugovi iz još uvijek žive talijanske komunističke partije.

I letjele patke, letjele.

Nepregledna, u pravilnim razmacima udaljena pucnjava se razvijala kao na nekakvom frontu, sjevali su plameni iz skupocjenih karabina, patke su i letjele, i tu i tamo padale. Kako kome i kako gdje.

Drug Stanko je pucao kao lud, ali, patke ne padaju.

Lete i lete.

U jednom trenutku je između kanonada začuo smijeh iza leđa, ljut kao pas zbog slaboga gađanja se okrenuo i zaurlao na svoga vozača Juru.

-Šta se ti smiješ, a? Da ti ne bi presjelo?

Prepadnuti Jure uhvaćen u popriličnoj nevolji zamuca i izusti – A ništa druže Stanko, onako!

-Šta onako, rog ( shvaćate da ovdje izvorno nije bilo – rog) majku, a?

– A čudim se druže skeretare, majku im njihovu -promuca Jure. Pa izvali gromovito – Mrtve a lete!

Jučer je bilo puno Jura i puno sekretara u Ciboni.

A bilo je jako, jako puno običnoga svijeta, dragih i dobrih ljudi, nimalo drugačijih od bilo koga od tolikih stotina tisuća, koji nisu Hadezeovci, nisu bili u Ciboni ili na bilo kojemu skupu te stranke, koji očekuju da njihova državna vlast bude dobra. Ne bolja, ne pravednija, ne drugačija od Bernardića ili Pusićke, nego – dobra.
Provjerljivo dobra. Hrvatska.

Svašta se tu moglo vidjeti, ali, kao i u svemu, sitnice su indikativne i izdajničke, pa, ako ih postavite u logičan niz, opasno svjedoče realnom stanju i stvarnosti. Točno kao i anegdota o vozaču Juri, drugu Stanku i patkama, koje mrtve lete.

Na svakom mjestu za izaslanike i sudionike, tako su se razlikovali po ulogama Hadezeovci u Ciboni, bila je fascikla, s Hadezeovim logom, s olovkom za zapisivanje i valjda glasovanje, ne znam, a na vrhu svega bila je mala hrvatska zastavica na kratkom drvenom štapiću. Ne znam što su gledatelji uz tv ekrane vidjeli, ali ja sam gledao i vidio da je rijetko tko uzeo tu zastavicu i mahao njome. Specijalci i animatori koji su pažljivo raspoređeni dvoranom na desetine mjesta, imali su i onako velike zastave, hadezeovske i državne, a male zastavice u očekivano i po svemu sudeći naručeno razdraganoj masi od nekoliko tisuća ljudi, su ostale nedirnute, pa je već taj signal, pogotovo prilikom ulaska rukovodstva u dvoranu, što je kvizaš i šifraš Lokas gromovito najavljivao kandidirajući se za još bolji status na HRT-u, ukazivao na posebno raspoloženje i stanje u stranci.

Nije pomoglo ni zazivanje Ćire Blaževića. Izazivalo je samo mučninu u želudcu, jer svjedoči o potpunom gubitku smopouzdanja.

Organizacija je bila vrhunska.

Ljubaznost i strogoća istodobno bila je vidljiva, desetine informatora i zaštitara su bile na raspolaganju s točnim i preciznim uputama, a jedini istinski povlašteni bili smo mi – novinari.

Osjećao sam se kao vlast.

I, iskreno rečeno, dobro to izgleda i zvuči.

Kolega Jabuka se svojski potrudio biti ljubazan, srdačan, vidjelo se da ne vara, a u konačnici, Plenković, Brkić, Jandroković i ostali šefovi ga nisu ni mogli vidjeti, iako sam stalno imao na umu gledajući neke tipove koji zaviruju u sve živo, rekli su mi da se jedan zove Gugo, a drugi za koga sam mislio da je Plenkovićev ili Jandrokovićev osobni zaštitar, jer hrabrom Brkiću ne treba, neki Rora, pa se ispostavilo da je taj nesuđeni zaštitar analitički um stranke; da bi kolegi Ivanu moglo prisjesti uljudnost i srdačnost kao i vozaču Juri.

Nadam se da nije, i da ova dvojica što su se šuljali nekoliko sati, nisu zapisivali s kim se sve rukovao i prema kome je bio srdačan. Kolegu Ćurića iz Vl je, istodobno dok su ova dvojica analitičara nadgledavali sve oko sebe, dobrano pritiskala neka utegnuta dama u crnom, valjda Hadezovka pred kojom je karijera dok se ne otkrije da patke ne mogu mrtve letjeti, s dubokim glasom i neprekidnim važnim gestikulacijama, čiju fizionomiju nisam nikako uspjevao povezati s nečim uporišnim, iako evo i sad mislim da ju od nekuda znam. Ali, da nije djelovala važno – djelovala je.

Parter je bio posebna priča.

U pažljivo raspoređenim redovima, po dubini i širini sjedili su prva, druga, treća, četvrta i peta klasa stranačkih dužnosnika, savjetnika, gospodarstvenika, obrtnika, bivših športaša, lobista, profesionalnih domoljuba, a između njih, vrlo vjerojatno članovi mladeži ili neki stranački obrtnici ili čak krupniji biznismeni željni uspjeha i probitaka ili s poreznim problemima, na nekoliko mjesta čiji je očiti posao bio – skakati na svaku riječ predsjednika Plenkovića, tajnika Jandrokovića, te neosumnjičenih članova rukovodstva, jedino su zbunjeno djelovali kad su govorili Manfred Werner iz europskih pučana, inače bavarski Nijemac, bugarski premijer Bojko Borisov i hrvatski član predsjedništva BiH Dragan Čović.

Očito je da im nije bilo rečeno – ima li među njima nepodobnih.

Pa su skakali i na ono što treba i na ono što ne treba.

Ja se osobno ne mogu požaliti.

Točno kako sam rekao jednome zaštitaru u šali, kad mi je pokazivao kamo ne smijem ići, priprijetivši mu da sam vlast i da mogu što hoću pokazujući mu press akreditaciju, a on se brže bolje povukao pred takvom silom, njegovali su me. Mogao sma pojesti sendviča koliko sam htio, imao sam stranačke vode koliko hoću, mogao sam izići i ući kad želim, a pred kafićima, s obzirom da nisam pokazivao press iskaznicu i glumio sam vlast, mogao sam zaprijetiti konobarima da ću ih prijaviti Jandrokoviću i Brkiću ako što zabrljaju. I, bome, nemam primjedbi. Doduše, bilo bi nepristojno reći, kako su na spomen njihovih imena prolazili ta dvojica.

U prvom redu sjedili su uglednici, gosti, ministri, rukovodstvo.

I Šeks.

Ne znam je li to slučajno ili ne, sjedio je točno ispred govornice, s desne strane govornice bila je bista Franje Tuđmana, s lijeve strane je sjedilo radno predsjedništvo. A Šeks nekoliko sati koliko sam ja sjedio u dvorani s povremenim izlascima, nije ni kašljao, ni pričao, ni ustajao, nije jeo sendviče, pio vodu, nije ustajao ni pišati.

Kao mumija.

Ne znam zašto, ali ta me slika stalno podsjećala na kamere, koje pamte i bilježe sve, a istovremeno upozoravaju one ispred sebe. Dobro, ne može se reći da Šeks sliči kameri, konačno nikada nisam vidio kameru s kravatom, ali –podsjećao me na njenu funkciju. Moguće da je bio slučajno tako raspoređen, a moguće je da mu je zadaća bila kao starom Hadezovskom ćudoredcu kontrolirati ponašanje ovih iz prvog reda, pogotovo kad se u nekoliko navrata, između radnoga predsjedništva i prvoga reda uzvanika prošetala neka žena, koju je utegnuta stražnjica jedva sustizala u izazovnom hodu. Očito nova nada stranke, još nepoznata i neafirmirana. Zanimljvo, podosta je sličnih krstarilo dvoranom, čak i ispred dvorane pred kafićima, prilično agresivno ženstvene, potvrđujući ponašanjem da smo konačno usvojili Istanbulsku konvenciju. Jer, nema više majci, međunarodna zaštita je tu, pa divljaci među izaslanicima, sudionicima ali i novinarima nisu smjeli ni mrdnuti. Istanbul je Istanbul, izvorište kršćanstva, kako bi rekli Plenković, Reiner ili Šuica.

Bilo je znaimljivo uočiti nekoliko detalja nakon govora gostiju i stranačkih glavešina.

Pa evo ih.

Prvo, Manfred Werner je neviđeno nahvalio kolegu i prijatelja Plenkovića, iako nisam siguran jesu li njegove najvažnije riječi bile kritika ili pohvala, odnosno – ne znam kako ih je Plenkoivć shvatio. S obzirom da Jandroković nije reagirao, a i Brkić je mirno sjedio, uzmimo da su to shvatili kao potporu. Kad je Werner naglasio da suvremena Europa počiva na kršćanstvu kao jedinoj zajedničkoj vrijednosti, dvoranom se prolomio snažan, dugotrajan pljesak, zapravo ovacije. Meni se činilo da su to zapravo očajnički pozivi, istovremeno i kroz stranačke labirinte očito neizgovorena kritika svome rukovodstvu, jer su se ljudi ojećali tako, točno kako je reako Werner –Istanbul ne pripada Europi. Ni simbolički ni stvarno. Pri tome, nisu pljesak pokretali oni specijalci iz mladeži ili službeni obrtnici i biznismeni. To je buknulo samo od sebe. Rekao bih iz srca.

To je članstvo.

Jednako je dvorana reagirala kad je Dragan Čović istakao sintagmu – integracija hrvatskoga naroda. Opet nisam siguran tko ga je kako shvatio, niti sam ga imao prigodu pitati što je točno mislio pod tim izrazom, ali ako gledamo službene državne politike, bojim se da je dosta toga ostavljeno za „slobodnu interpretaciju“, kao i za kršćanstvo. Međutim, članstvo je shvatilo i burnim pljeskom reagiralo na taj gotovo kriminalizirani izraz.

Izraz je –spasonosan, kao i kršćanstvo.

Uočljivo je, a zahvaljujući izdajničkom golemom ekranu, revnosno pljeskao i Werneru i Čoviću, i Borisovu, i Jandrokoviću i Plenkoviću, ministar Marko Pavić. Čovjek je bio u euforiji, žestoko je lupao dlanovima s rukama uzdignutim u sjevernokorejski položaj, koji Šeksu sigurno nije mogao promaći, ozarenoga lica uvjeren da mu slijedi napredovanje, čak do te mjere da je ekran pokazivao i poveliku opasnost pucanja dugmadi nad trbuhom, koji je stekao mukotrpno bistreći državnu politiku i odgovornost za radničku klasu, radne ljude i građane, te naročito poštenu inteligenciju. Ministar Ćorić je tu i tamo, opet zahvaljujući izdajničkom velikom ekranu, s istegnutom šijom potvrdno i važno mahao glavom dajući važnost porukama, a ostali – kako tko.

Sliku stvarnoga stanja stranke, odnosa njenoga rukovodstva i članstva, makar su izaslanici i sudionici vrlo pažljivo izabrani, u punini je najavio Jandroković, derući se iza govornice, da sam se istinski pobojao za to krhko stvorenje, pogotovo kad je izdajnički ekran pokazao u nekoliko navrata kako usteže opale gaće. Iscrpila čovjeka borba, a rezultati o financijskoj stabilnosti stranke su toliko izvrsni da je gubitak kilograma očito proizvod teškoga rada. Moguće je da u HDZ-u postoji i neki interni propis tko se smije a tko ne debljati, pa je Jandroković kao discipliniran član žrtva toga propisa, odnosno kako bi narod rekao –propisa o tome tko se smije popravljati na vlasti, ali ne mogu tvrditi jer ne znam. U Statutu, ni novom ni starom nema ništa o tome.

Jedino je u ukupnoj organizaciji i planiranju detalja promakla jedna krupna veleizdajnička sitnica.
Naime, Jandroković je govorio o uspješnom uvođenju reda u plaćanje članarine, pa je istakao da su, ako se ne varam, prikupili prošle godine 5,8 milijuna kuna, a pošto je članarina 100 kuna, ispada da HDZ ima 58 tisuća članova.
Kako je onda moguće da je za Plenkovića glasovalo na neposrednim stranačkim izborima- 95 tisuća ili nešto slično, članova, a za Karamarka koja tisuća manje godinu prije toga?

Ili je stranku napustilo preko sto četrdest tisuća članova!?

Mrtve a lete, rekao bi Jure.

Imat će Šeks posla, a ako mu je promaklo, ispričavam se Jandrokoviću što sam ga cinkario ovim putem. Nije mi ni do čije nevolje, ali moram misliti, kad mi je Boga dao glavu i um.

Derao se i derao Jandroković, umalo nije pukao na pozornici, urlao je da je HDZ- najjači, iako nemam pojma s kim se to uspoređivao. Da iziđe na zagrebački trg i tako zaurla, imalo bi smisla, ali u dvorani pred svojima, uz zaštitare i Šeksa u prvom redu – lako je urlati, jel tako?

Plenković je doživo debakl.

Nikada se nije dogodilo, a to mi tvrde sudionici prethodnih stranačkih sabora, da za vrijeme govora predsjednika stranke gotovo četvrtina dvorane ostane prazna, što se naročito vidjelo s lijeve strane pozornice u gornjem dijelu, koje je zjapilo sve većom prazninom kako je Plenković dokazivao stranačke i vadine uspjehe. Besramno velika praznina se širila i u djelu dvorane točno ispred Plenkovića za govornicom. Iako su specijalci izazvali ovacije nazočnih, naročio u parteru, na Plenkovićevom licu se vidjelo da on dobro i definitivno zna- da mrtve patke ne lete.

To mu je demonstirala simbolička scena, kad nad njim stoji Davor Ivo Stier, maše polupraznoj dovrani, pogotovo onima u parteru, a oni ga pozdravljaju ovacijama. To je siguran znak odlaska jednoga, a dolaska drugoga čovjeka na čelo.

Doduše, očito to nije još nitko dojavio Jandrokoviću, Paviću i sličnima, pretpostavljam ni Šuici, zbog koje sam napustio skup i otišao doma, jer nisam imao odgovarajući imunitet za očekivano, ali, slika sve govori.
Kao i izraz lica Andreja Plenkovića, koje je usprkos sparnoj dvorani za vrijeme govora, pogotovo tjekom pojačavanja glasa i završne retorike- ukazivalo na to da je dobio ponudu, koju nije mogao odbiti.
Od koga?

Ha, vidjet ćemo, treba vidjeti razvoj s mailovima, ako ih još bude, nije prihvatio ponudu, ako prestanu – jest. Do tada će, da njega ne bi zaboravili, njegov zamjenik Milijan Brkić, kao i u jučerašnjem govoru uz zazivanje svetaca i kršćanstva, vjerojatno svezati i trećarski pojas, kako bi njegove riječi imale uporište.

Reći ćete, konačno- kakav je ovo izvještaj?

Vjeran, vjerujte mi.

Jer, gubiti vrijeme na izrečene riječi govornika je besmisleno, svakako su odluke već donosene prije skupa. A konačno, nahranili su me sendvičem i dali mi vode pa nećemo biti strogi.

Piše/Marko Ljubić Foto/HDZ

“Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Totalno HR.”

KATEGORIJE
OZNAKE
Podijeli

KOMENTARI

Wordpress (0)