PRIDVORJE – Franjevac zasjenio i pokazao kako bi trebale djelovati Dubrovačke ljetne igre

PRIDVORJE – Franjevac zasjenio i pokazao kako bi trebale djelovati Dubrovačke ljetne igre

Ljubav je iznad materijalnih sredstava – to je formula života i očuvanja kulture. Ne treba samostanu mrtvi kameni muzej!

Kao slučajni prolaznik koji je ljetovao na dubrovačkom području čuo sam na lokalnom radiju da se u samostanu sv. Vlaha u Pridvorju 19. srpnja organizira koncert ruske i talijanske romance koji izvode Marko Kalajanović, bariton, prvak opere Narodnog kazališta Sarajevo, u pratnji Milivoja Veljića na klaviru s katedre za solo pjevanje Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu. U početku sam bio skeptičan, jer sam se pitao – pa što oni rade tamo? Dođem iz dijaspore preko ljeta i želim uvijek biti na Dubrovačkim ljetnim igrama. A onda sam se raspitivao o gvardijanu i djelovanju samostana,  pa sam dobio iz pouzdanih izvora, posebno iz crkvenih, znanstvenih i kulturnih, pa i od našega veleposlanstva informaciju da se dolaskom fra.Ive Kramara na mjesto voditelja franjevačkoga samostana sv. Vlaha u Pridvorju pokrenulo brojne duhovne, znanstvene, kulturne, edukacijske i ine projekte koji oplemenjuju ljudsku svakidašnjicu, posebnom otvorenom franjevačkom dušom.  Imao sam ulaznice za Dubrovačke ljetne igre, a tu sam večer odustao jer me je više privlačila znatiželja tog Pridvorja. Godinama sam na Dubrovačkim ljetnim igrama i one su u svojoj skupocjenosti predvidljive, jer to je nama poznato. To plaća narod, jer isto je u Americi, Europi i bilo gdje drugdje. Narod se ne pita, ali to plaća. No,  iznosim svoje dojmove. Ušao sam u samostan, ne najavljen, bez ulaznice. Po ulasku me srednjovječni gospodin uputio da mogu sjesti gdje želim, nije tražio ulaznici, niti me je pitao tko sam. Već su me na glavnim vratima očarale brojne svijeće u klaustru samostana, jer svijetlile su u sjeni tornja, a to me zbunjivalo i vraćalo u priču moga identiteta jer sam treće koljeno iseljenika. Pokušao sam ih brojati, pa više od četiri stotine malih svjećica, na svakom zidiću, na galeriji, svjetlost su pružale kao znak dobrodošlice, ljubavi u plamenu, ljubavi u svjetlu. Vraćale su se u meni priču mog identiteta.  O franjevcima su mi pričali moji roditelji, jer njihovi su roditelji završili u Chicagu kao tražitelji utočišta života. Tada nisam znao zašto? Sve me to navelo da promišljam o onome – zašto? I upravo me taj zašto već godinama dovodi u Hrvatsku.  U tom promišljanju, ulaskom u klaustor pomalo sam se osjećao izgubljenim. Puno svjetla, klavir na sredini a publika okolo. Nisam želio sjesti na jednom mjestu, nego me je znatiželja vukla  da s fotoaparatom obiđem svaki kutak, ali isto tako da vidim reakciju publike. Postavljao sam sebi pitanje – što to može proizvesti jedan obični franjevac? Prije toga došao sam do informacija da mu je ubijen maloljetni brat u agresiji na Hrvate, isto tako da mu je majka propatila i prošla kroz logore, jedva ostala živa. I to sam provjerio –  taj franjevac koji je i sam stradavao, od zarobljavanja, batinjanja – razmišljam:  diže sve u neke druge sfere, duhovne, a ne zaboravlja prošlost nego gradi budućnost, širi ljubav i spaja ljude.  To sam osjetio. Sve je krenulo dok sam još fotografirao i promišljao  – taj plamen svijeća nas je spajao dok je crkveno zvono najavljivalo veličanstven koncert uz večer poezije uoči blagdana sv. Ilije, 19. srpnja.  Okupilo se oko 200 sudionika, bez ulaznica, a susreo sam ih još nekoliko koji su plaćenim ulaznicama Dubrovačkim ljetnim igrama došli u Pridovrje. Tamo su njihova mjesta ostala prazna, pa sam promišljao i o tome da je bilo bolje da su dali ulaznice onima koji žele doživjeti Dubrovačke igre.  Neki od njih koji su došli, priča mi srednjovječni muškarac, pokušali su pokazati ulaznice jer su mislili da je to u sklopu Dubrovačkih ljetnih igara.  Dovukla je i njih znatiželja, štoviše razmijenili smo priču, te posebno se osvrnuli da po svojoj izvedbi zacijelo je  samostan sv. Vlaha zasjenio  Dubrovačke ljetne igre, počevši od reciprociteta koliko se u njih materijalno ulaže, do ambijenta i interpretacije izvođača.

Poslušati ruske i talijanske romance. Nastupit će Marko Kalajanović, bariton, Prvak opere Narodnog pozorišta Sarajevo, u pratnji Milivoja Veljića na klaviru. Ulaz je besplatan. Bez materijalnih sredstava, kao pripadnik Reda siromašne braće fra Ivo Kramar je  svojim poznanstvima i vezom ljubavi organizirao koncert i večer poezije koji niti jednoga sudionika nije ostavio ravnodušnim. Bosanski franjevac i voditelj samostana, zatim policijski kapelan Policijske uprave Dubrovačko-neretvanske županije o. Kramar otvorio je samostan posebno kulturi, a taj neobični koncert pokazao je recept evanđelja. Nastupio je s ruskim i talijanskim kanconama te na akademskoj razini sa sevdalinkama Marko Kalajanović koji je prvak opere Sarajevskog kazališta, a na klaviru ga je pratio Milivoje Veljić s Katedre za solo pjevanje Fakulteta muzičke umjetnosti u Beogradu. U veličanstveni događaj koji je okupio ljude,  raspitao sam se, a što je u prizemlju, pa je tako pomalo u očima stršio mrtvi muzej koji su prethodni franjevci, izvan svoje karizme dali u komercijalne svrhe, a što je upitno – koliko se novca izvlači na račun samostana (a s čime samostan nema veze) upravo preko mrtvoga muzeja i onih koji ga vode, počevši od lokalnih vlasti do ministarstva? Skupoća ne znači ljepota!

Ako smatrate prikladnim moje promišljanje za objavu, podijelite je s javnošću. Hvala!

Autor/Chupich, Chicago

KATEGORIJE
OZNAKE
Podijeli

KOMENTARI

Wordpress (0)